Disciplina koju niko ne plaća

Ima jedno mjesto gdje odrasli ljudi, svojom voljom, poštuju pravila koja ih niko ne tjera da poštuju. Nema policajca. Nema kazne. Nema plate. A red je takav da bi se većina naših institucija imala čemu diviti. To mjesto je airsoft teren.

Za one koji ne znaju, airsoft je sport u kojem se ekipe takmiče na terenu s replikama oružja koje ispaljuju plastične kuglice. Ali nije priča o kuglicama, kao što ni prošli put priča nije bila o kapi. Priča je o nečemu što tamo gledam svakog vikenda, a rijetko ga viđam bilo gdje drugdje u ovoj zemlji.

Evo kako to izgleda. Kad te u toj igri pogodi protivnička kuglica, ti si izbačen iz runde. Ali evo kvake: onaj ko te pogodi često ni sam nije siguran je li pogodio, a i da jeste, ne može ti to dokazati. Kuglica te okrzne po ramenu u gustišu, nema sudije, nema kamere, nema dokaza. Na kraju samo ti pouzdano znaš da si pogođen. I sad imaš izbor. Možeš šutjeti, praviti se da se ništa nije desilo, i ostati u igri. Niko te ne bi mogao demantovati. Ili možeš dignuti ruku, reći "pogođen sam", i izaći.

I znate šta? Ljudi dignu ruku. Sami sebe izbace. Priznaju pogodak koji vrlo često niko osim Boga i njih nije vidio. Gledam to svake sedmice, iznova i iznova. Odrasli ljudi i omladinci, jednako, dobrovoljno biraju pošteno nad korisnim. I niko im za to ne da ništa, osim onoga što novcem ne možeš kupiti: da ih drugi igrači poštuju.

Sjećate se kako sam u prvom tekstu rekao da je patriotizam ono što radiš kad te niko ne gleda? E, ovo je to, u malom. Ovo je poštenje bez publike. Čovjek koji sam sebe izbaci iz igre kad ga niko ne bi otkrio, taj je isti čovjek koji neće ukrasti kad zna da ga niko neće uhvatiti. To je ista kičma. Samo na manjem terenu.

A nije samo poštenje u pitanju. Tu je i disciplina koju, kažem, niko ne plaća. Ljudi svih generacija, od mladih ljudi koji su tek počeli svoj život do onih koji su davno prošli pedesetu, svi oni dođu na vrijeme. Poštuju pravila o sigurnosti, jer znaju da pravila postoje sa razlogom. Brinu o svojoj i tuđoj opremi kao da im je dio tijela. Kad se dan završi, teren ostave čistim, i to niko ne mora da naredi. Rade to jer su tako odlučili. Jer im je stalo.

I sad se ja pitam, i pitam vas. Kako da isti taj čovjek koji na terenu vikendom sam sebi dosuđuje pogodak, u ponedjeljak baci opušak na ulicu i slegne ramenima? Kako da isti omladinac koji tamo besprijekorno poštuje pravila, u školi ili na poslu nauči da je "snađi se" pametnije od "uradi kako treba"?

Odgovor je bolan, ali prost. Nije stvar u ljudima. Ljudi su isti. Stvar je u tome što na airsoft terenu poštenje i disciplina nešto znače, a u našem javnom životu su odavno postali smiješni. Tamo te grupa poštuje ako si ispravan. Ovdje te grupa gleda kao naivčinu. Tamo disciplina ima smisla. Ovdje ti govore da si budala što se trudiš.

Znači, disciplina nije umrla u nama. Nije nam je neko oduzeo. Mi je i dalje nosimo u sebi, samo je vadimo na mjestima gdje se isplati, a skrivamo tamo gdje bi nas koštala. A to znači jednu ohrabrujuću stvar: taj duh je tu, živ, čeka. Ne treba ga kreirati ni iz čega. Treba mu samo vratiti smisao.

Sjećate se onog tihog bloka ljudi o kojem pišem od početka, onih koji se ne mire sa sudbinom? Ja ih vidim svake subote. Nisu to neki posebni ljudi, nisu heroji iz filmova. To su obični ljudi koji su na jednom malom mjestu odlučili da poštenje i red ipak nešto vrijede. I kad ih vidim tamo, znam da to isto može i šire. Ne zato što sanjam, nego zato što sam to vidio svojim očima.

Disciplina koju niko ne plaća je najvrjednija koja postoji. Jer ona koja se plaća, to je samo posao. A ona koja se ne plaća, to je karakter.