Domovina se ne brani grlom, nego rukama

U ovoj zemlji ima mnogo grla. I malo ruku. Grla koja viču o domovini na svakom koraku, i ruke koje ništa ne rade da je učine boljom. Jer vikati je lako. Vikati ne košta ništa. Ne traži trud, ne traži znoj, ne traži da ustaneš iz fotelje. A raditi traži sve to. I još više.

Proveo sam godine među ljudima koji su domovinu branili rukama. Nisu vikali. Nisu držali govore. Nisu se slikali sa zastavama. Bez kamere. Bez očekivanja da ih iko pohvali ili zapamti. Radili su, jer je trebalo raditi. I to je bilo dovoljno. To im je bio razlog da ustanu svako jutro.

Oni među njima koji su proživjeli rat, su kad je rat prošao, skinuli uniformu i nastavili raditi. Ne za kameru, ne za orden, ne za aplauz. Znali su jednu stvar koju mnogi ne znaju: domovina se ne brani jednom. Domovina se brani svaki dan. U ratu se brani puškom. U miru se brani radom i rukama koje ne traže zahvalnost nego samo priliku da rade. I tu priliku im ova zemlja rijetko kad daje.

Radnik koji gradi kuću brani domovinu. Učitelj koji uči dijete brani domovinu. Doktor koji liječi pacijenta brani domovinu. Poljoprivrednik koji obrađuje zemlju brani domovinu. Zanatlija koji popravi ono što je pokvareno brani domovinu. Svako ko radi pošteno, ko kreira umjesto da razara, ko gradi umjesto da ruši, taj čovjek brani domovinu više nego svi govornici na svim tribinama zajedno. I nijedan od tih ljudi neće biti na plakatu. Ali bez njih plakat nema na šta da se zalijepi. Jer plakati vise na zidovima koje su oni sagradili.

A mi smo zaboravili tu istinu. Zamijenili smo rad retorikom. Zamijenili smo ruke grlom. I sad imamo previše onih koji govore o domovini i premalo onih koji za nju rade. Imamo tribine pune patriota i gradove pune rupa. Imamo govore o budućnosti i djecu na aerodromu. Imamo zastave na balkonima i smeće pod njima. I niko ne vidi ironiju. Ili je vidi, ali mu je lakše da je ne spominje. Jer spomenuti ironiju znači priznati da nešto ne valja. A priznati da nešto ne valja znači da moraš nešto uraditi.

Pogledajte naše gradove. Pogledajte puteve, fasade, parkove, škole. Pogledajte fabrike, polja, šume. I recite mi: da li ovo izgleda kao zemlja koju neko brani? Ili kao zemlja koju su napustili pa ona propada sama od sebe? Zemlja koju branite samo grlom izgleda isto kao zemlja koju ne branite uopće. Jer grlo ne popravlja put. Grlo ne sadi drvo. Grlo ne gradi školu. Grlo samo pravi buku. A buka prolazi i ne ostavlja ništa iza sebe.

Domovinu ne braniš glasnim govorom na komemoraciji. Braniš je ujutro kad ustaneš i odeš na posao. Braniš je kad platiš ono što trebaš platiti. Braniš je kad ne dozvoliš da ti ukradu. Braniš je kad odgojiš dijete koje neće bježati. Braniš je svakim danom koji proživiš kao čovjek koji radi, a ne kao čovjek koji viče. I ta tiha odbrana, svakodnevna i nevidljiva, jedina je koja zaista čuva ono što imamo. Sve ostalo je predstava za publiku koja je odavno otišla kući.

Ja sam upoznao ljude koji su nakon rata sagradili kuće golim rukama. Bez kredita, bez pomoći, bez ičega osim volje. I te kuće stoje i danas. Čvrste, poštene, građene sa znanjem i trudom. A pored njih stoje kuće koje je "sagradila" država, iz kojih već prokišnjava. Razlika nije u materijalu. Razlika je u tome ko je gradio. I zašto. Kad gradiš za sebe, za svoju djecu, za svoju zemlju, gradiš kako treba. Kad gradiš za tender, gradiš kako moraš.

Manje grla. Više ruku. To je jedina odbrana koja ovu zemlju može sačuvati. Ne od vanjskog neprijatelja. Od nas samih. Od naše lijenosti, od našeg javašluka, od naše navike da vikanjem zamjenjujemo rad. Sve ostalo je buka koja prolazi i ne ostavlja ništa iza sebe osim tišine u kojoj se ništa nije promijenilo.