Poštenom radniku bih kapu skinuo

Poznavao sam jednog čovjeka, zanatliju. Radio je keramiku. Čitav život na koljenima, doslovno, u tuđim kupatilima i kuhinjama. Ruke mu ispucale, leđa uništena. Ali kad bi završio posao, stao bi na vrata i pogledao prostoriju. I na njegovom licu bi se pojavio osmijeh koji čovjek ne može glumiti. Ponos. Čist, tih ponos čovjeka koji je napravio nešto od ničega. Taj osmijeh je vrijedniji od svih diploma svijeta. Jer taj osmijeh ne možeš kupiti, ne možeš ga naslijediti, ne možeš ga ukrasti. Moraš ga zaraditi.

Taj čovjek nikad neće biti na naslovnoj strani. Niko mu neće dati orden. Niko ga neće pozvati na televiziju. Ali kad bi se ova zemlja gradila na takvim ljudima, bila bi najjača na svijetu. Jer takvi ljudi ne lažu, ne kradu, ne kalkulišu. Oni rade. I njihov rad je jedina stvar koja stvarno funkcioniše u ovoj državi. Sve ostalo je fasada. Institucije su fasada. Politika je fasada. Ali ploča koju je taj keramičar postavio stoji čvrsto i za dvadeset godina.

Mi smo zaboravili šta znači rad. Ne posao, nego rad. Posao je ono što radiš za platu. Rad je ono što radiš za ponos. Posao je od devet do pet. Rad je od jutra do mraka. Posao je obaveza. Rad je poziv. I u ovoj zemlji je sve manje rada, a sve više poslova koji ne zaslužuju to ime. Ima ljudi koji sjede osam sati u kancelariji i ne urade ništa. Doslovno ništa. I na kraju mjeseca imaju veću platu od čovjeka koji fizički gradi ovu državu. To je naopako i to svi znamo, ali niko ne kaže.

Poštenom radniku bih kapu skinuo. Čovjeku koji ustaje u pet, koji se ne žali, koji radi ono što treba i radi to kako treba. Koji ne krade, ne vara, ne uzima prečice. Koji na kraju mjeseca nema dovoljno za luksuz, ali ima dovoljno za dostojanstvo. Taj čovjek je kičma ove zemlje. Bez njega ništa ne stoji. Bez njega nema ni hljeba na stolu, ni krova nad glavom, ni puta pod nogama. On je sve. A tretiramo ga kao da je ništa.

A mi tu kičmu lomimo. Svaki dan. Porezima koji ga guše, inspekcijama koje ga gone, sistemom koji ga ne štiti. Radnik koji plaća sve što treba i radi sve kako treba, kod nas ima manje nego prevarant koji ne plaća ništa. To je naopaka logika od koje strada cijelo društvo. Jer kad pošten radnik vidi da prevarant živi bolje od njega, ili odustane od poštenja ili odustane od ove zemlje. I u oba slučaja smo svi izgubili. Izgubili smo čovjeka koji je htio da radi pošteno, a mi mu nismo dali da može.

U vojsci je postojala jedna vrsta čovjeka kojeg su svi poštovali. Nije to bio onaj sa najvišim činom, ni onaj sa najboljom opremom. Bio je to onaj koji je radio. Koji je prvi ustajao, koji je posljednji sjedio, koji je uvijek znao šta treba i kako treba. Taj čovjek je bio temelj svake jedinice. Bez njega se ništa ne miče. I niko ga nije morao tjerati. Radio je, jer je to bio. Jer je to osjećao kao svoje.

Isto je i u civilnom životu. Temelj svake zajednice su ljudi koji rade. Ne koji pričaju o radu, ne koji upravljaju radom drugih, ne koji sjede na sastancima i filozofiraju o produktivnosti. Oni koji sami, svojim rukama, nešto prave. Koji ostave trag u materijalu, ne na papiru. Koji na kraju dana imaju umorne ruke i mirnu savjest.

Zato kažem: poštenom radniku kapu skidam. I biću taj koji će to govoriti glasno. Jer ako mi ne cijenimo ljude koji rade, onda ne zaslužujemo ono što naprave. A oni prave sve. Sve što vidimo oko sebe, svaku zgradu, svaki put, svaku ogradu, svaki komad namještaja. I dan kad to shvatimo kao društvo, tog dana će nam krenuti na bolje.