Rad nije sramota. Krađa jest

Sjećam se kad sam bio klinac, u mojoj mahali, čovjek koji je radio rukama imao je ime. Majstor, zanatlija, čovjek koji zna posao. Kad bih pitao ko je taj i taj, rekli bi mi: "To ti je dobar čovjek, radi ko sat." I to je bio kompliment. Čovjek koji radi, to je bio čovjek koji nešto vrijedi.

A danas? Danas kad mi kažeš da neko radi, prva reakcija je sažaljenje. "Radi, jadnik." Kao da je rad kazna. Kao da je čovjek koji svaki dan ustaje u pet, ide na posao, vraća se uveče i od tog poštenog rada izdržava porodicu - kao da je on gubitnik. A onaj koji je uhvatio vezu, sjeo na funkciju, i prima platu za koju bi se trebao stiditi - taj je "uspio". Taj je "snašao se".

To obrtanje vrijednosti je jedna od najgorih stvari koja se desila ovoj zemlji. Ja to kažem potpuno ozbiljno. Gorje je od korupcije, jer korupcija je posljedica, a ovo je uzrok. U momentu kad je poštenje postalo naivnost, a snalaženje vrlina, mi smo kao društvo prešli jednu granicu iza koje je sve dozvoljeno.

Pogledajte oko sebe. Čovjek koji vodi firmu, zapošljava ljude, plaća poreze, drži se zakona - taj čovjek je opterećen inspekcijama, papirologijom i nametima da jedva diše. A čovjek koji se "snašao", koji je na neki čudan način došao do nekretnina, auta, i svega ostalog a za šta niko ne zna odakle mu - taj živi mirno. Njega niko ne pita. Jer svi znamo da pitanje vodi u odgovor koji niko ne želi čuti.

Ja sam proveo petnaest godina u službi ovoj državi. Za to vrijeme upoznao sam ljude koji su radili najteže poslove za najskromniju platu. Vojnici koji su noćima bdili na straži za novac koji bi im se drugi smijali da im ga pokažu. Ali ti isti vojnici su svakog jutra ustajali i ponovo oblačili uniformu. Jer rad im nije bio samo posao. Bio im je dio toga ko su. Kad čovjek radi jer mora, to je egzistencija. Kad radi jer hoće, to je karakter.

I onda vidiš drugu stranu. Vidiš ljude koji su jednog dana bili niko i ništa, a drugog dana voze automobile od kojih te sramota pogledati u oči vlastitom djetetu koje pita: "Tata, kako on to ima?" Šta ćeš reći djetetu? Istinu? Da je ukrao, da je preko veze, da je prevario, da je prodao nečije povjerenje? Ili ćeš prešutjeti i time djetetu dati lekciju da se šutnja isplati?

Ja biram da kažem istinu, pa makar izgledao kao budala. Jer budala u zdravom društvu je onaj ko krade. A u bolesnom društvu budala je onaj ko ne krade. I mi smo u tom bolesnom društvu, ali to ne znači da smo neizlječivi.

Lijek postoji, i nije komplikovan. Lijek je da počnemo ponovo poštovati rad. Ne u govorima, ne u sloganima. U praksi. Da čovjeku koji radi rukama kažemo "svaka ti čast" i da to ozbiljno mislimo. Da djetetu ne kažemo "školuj se da ne moraš raditi", nego "školuj se da možeš bolje raditi". Da prestanemo gledati zanatliju kao gubitnika, a političara kao pobjednika. Da prestanemo govoriti "snašao se" kao da je to pohvala.

Jednog dana, kad se vratim u moju mahalu i kad čujem da za nekog kažu: "To ti je dobar čovjek, radi ko sat" - i kad to ponovo bude kompliment, a ne dijagnoza - tog dana ću znati da smo napravili korak naprijed. Do tada, ja ću raditi svoj posao, koliko god to nekome bilo smiješno. I neću se stiditi. Jer rad nikad nije bio sramota. A krađa jest. I uvijek će biti, koliko god je oblačili u odijelo.