Čija je ovo zemlja? Pa naša

Čija je ovo zemlja? Pitanje koje se postavlja svaki dan, obično u kontekstu podjela. Moja ili tvoja. Naša ili njihova. Bošnjačka, srpska, hrvatska. Kao da se zemlja može rezati na komade i svakome dati komad. Kao da domovina ima vlasnika. A domovina nema vlasnika. Domovina ima stanare. I svi mi smo stanari. I svi imamo jednako pravo da tu živimo i da nam bude bolje.

A ovo je jedna zemlja. I pripada svima koji u njoj žive. Svima koji je osjećaju kao svoju. Bez obzira na ime i prezime. Jer zemlju ne definišu granice na papiru. Zemlju definišu ljudi koji u njoj žive, koji je obrađuju, koji je brane, koji u njoj odgajaju djecu i kopaju bašte i kuhaju kafu komšiji. Zemlju definišu oni koji ustanu ujutro i kažu: ovdje je moje mjesto.

U uniformi nema podjele. U uniformi bi trebao biti vojnik Bosne i Hercegovine. Tačka. Niko te ne bi trebao pitati ko si po vjeri, ko si po naciji, šta ti piše u ličnoj karti. Već bi te trebao pitati jedno: može li na tebe računati. I ako može, ti si dio ekipe. Jednostavno. Jasno. Kao što bi trebalo biti i u životu. Ali u životu nam je neko zakomplicirao to što je jednostavno. Namjerno zakomplicirao, jer od komplikacija ima koristi onaj ko ih pravi.

Ukrali su nam tu jednostavnost političari koji žive od podjela. Jer dok se mi svađamo ko je čiji, oni kradu od svih nas. Dok mi raspravljamo je li Bosna bošnjačka ili srpska ili hrvatska, oni pune džepove novcem koji je zajednički. Naš. Svačiji. I to je najveći trik koji su ikad izveli. Uvjerili su nas da nam je komšija neprijatelj, dok su oni pravi neprijatelji sjedili na pozicijama i uzimali sve. I mi smo nasjeli na taj trik. Nasjedali smo trideset godina. I još nasjedamo svaki put kad se podijelimo umjesto da se udružimo.

Ova zemlja je naša. Tvoja i moja. I komšijina, bez obzira kako se zove i kako moli. I dok god to ne prihvatimo, dok god gledamo jedan drugog s podozrenjem umjesto sa poštovanjem, dotle ćemo biti slabi. A slabe nas jedu. Oduvijek su nas jeli i jesti će dok ne shvatimo da naša snaga nije u podjeli, nego u zajedništvu. U tome da stanemo jedni uz druge kad je teško, ne jedni nasuprot drugih kad nekom to odgovara.

Ja ne kažem da razlike ne postoje. Postoje. I to je u redu. Razlike su bogatstvo, ne slabost. Razlike su ono što ovu zemlju čini posebnom, ono što joj daje karakter kakav druge zemlje nemaju. Ali razlike ne smiju biti zidovi. Razlike mogu biti mostovi, ako ih tako koristimo. Jer kad komšije različitih imena stanu rame uz rame i kažu "dosta", toga se plaše oni koji žive od naših podjela. A kad se mi svađamo, oni spavaju mirno. Na jastucima punjenim našom glupošću i našim strahom.

Sjećam se jednog čovjeka, dobar ahbab, koji mi je jednom rekao: "Dino, ja ne gledam ko je šta. Gledam ko je čovjek." I u te rečenice stane sve. Jer kad prestaneš gledati etikete i počneš gledati ljude, onda vidiš da su većina isto kao ti. Hoće mir, hoće posao, hoće budućnost za djecu. I hoće da ih neko pita za mišljenje umjesto da im govori šta da misle. Hoće da žive u zemlji u kojoj se ne moraju opravdavati za ono što su.

Čija je ovo zemlja? Pa naša. I kad to kažemo svi zajedno, i kad to mislimo ozbiljno, tog dana počinje nešto novo. Nešto što nijedan političar ne može zaustaviti. Jer kad se narod složi, politika se mora prilagoditi. A kad se narod podijeli, politika se služi. I mi biramo koji od ta dva scenarija ćemo živjeti. Svaki dan. Svakim izborom. Svakom riječju koju kažemo komšiji. Svakim "mi" umjesto "ja i oni".