Pošten badava, kažu. A ja kažem: pošten uvijek

"Pošten badava." To je rečenica koja me prati otkako sam sebe znam. Čuo sam je od starijih, čuo sam je od mladih, čuo sam je od pametnih i od manje pametnih. I svaki put kad je čujem, nešto u meni se stegne. Jer ta rečenica nije samo konstatacija. To je poziv na predaju.

Kad kažeš "pošten badava", ti zapravo kažeš: "Nemoj biti pošten, ne isplati se." A kad to čuje dijete, nauči lekciju koja ga prati cijeli život. Nauči da je poštenje gubitnički izbor. Da su pametni oni koji se snalaze. Da su naivni oni koji drže riječ.

Ja sam u svojih petnaest godina službe vidio obje strane. Vidio sam ljude koji su cijelu karijeru bili pošteni i završili na istom mjestu gdje su počeli. I vidio sam ljude koji su se "snašli" i napredovali brže nego što iko može objasniti. I razumijem frustraciju. Razumijem čovjeka koji gleda kako manje sposoban ali bolje povezan kolega dobija ono što on zaslužuje. Osjetio sam tu gorčinu i sam.

Ali evo šta sam naučio iz te gorčine. Čovjek koji se "snašao" ima ono što je uzeo. Ali nema nešto što ne može uzeti. Nema mir. Nema pogled u ogledalo bez griže savjesti. Nema poštovanje djece kad odrastu i shvate kako je tata došao do onoga što ima. To su stvari koje se ne kupuju i ne kradu. To su stvari koje se zarađuju, polako, godinama, poštenim radom.

Pošten čovjek nema mnogo. Istina. Ali ima jedno što nepošten nikad neće imati: slobodu. Slobodu da kaže šta misli bez straha da će neko iskopati prljavo rublje. Slobodu da ga dijete pogleda i vidi čovjeka, ne prevaranta. Slobodu da legne uveče i spava. Mirno.

Znam da ovo zvuči kao priča. Znam da čovjek koji jedva sastavlja kraj s krajem nema strpljenja za moralnu filozofiju. Ali ja ne govorim o filozofiji. Govorim o izboru koji svako od nas pravi svaki dan. I taj izbor, mali, nevidljiv, svakodnevan, taj izbor gradi ili razara. I tvoj život i ovu zemlju.

Pošten badava, kažu. A ja kažem: pošten uvijek. I neka me zovu budalom. Bar ću znati da sam budala čiste savjesti.