Ne moraš sve. Ali nešto moraš

Znam jednu izliku koja je genijalna. Toliko genijalna da je koristi cijela zemlja, od akademika do čovjeka na kafi. Glasi: "Ili sve ili ništa." I naravno, pošto "sve" ne možeš, izabereš "ništa". I onda ti je savjest mirna. Nisi kukavica, nisi lijen. Prosto nisi u poziciji da promijeniš sve, pa zašto bi uopće pokušavao.

Ta logika je savršena. I potpuno pogrešna.

Niko te ne traži da promijeniš sve. Niko te ne traži da spasavaš državu, reformišeš sistem, ili izgradiš institucije. To nije tvoj posao. Tvoj posao je jedno: nešto. Nešto malo, nešto konkretno, nešto u dometu tvojih ruku.

Poznavao sam čovjeka koji je radio u jednoj državnoj ustanovi. Sve oko njega je bilo onako kako zamišljate - sporo, birokratski, beznadno. I svi su gunđali. Ali samo je on učinio jednu stvar: organizovao je fascikle. Zvuči smiješno, znam. Ali dotad niko nije mogao naći ništa. Papiri su se gubili, zahtjevi su nestajali, ljudi su čekali mjesecima. On je sjeo, uredio sistem, označio police, napravio evidenciju. Sam. Niko ga nije tražio. Niko mu nije platio. Ali od tog dana ta ustanova je radila brže. Ne savršeno, ali brže. Jedan čovjek, jedna stvar, razlika.

"Ili sve ili ništa" je izgovor za lijenost prerušen u princip. Jer princip bi bio: "Uradit ću ono što mogu." A to zahtijeva nešto što izgovor ne zahtijeva: trud. Mali, dosadan, nevidljiv trud. Trud koji niko neće snimiti i staviti na mrežu. Trud koji niko neće pohvaliti. Trud čiji rezultat možda nećeš ni vidjeti.

Ti si cigla. Ja sam cigla. Komšija je cigla. I kad svako od nas uradi svoju malu stvar, kuća se gradi. Ne brzo. Ne spektakularno. Ali se gradi.

Ne moraš sve. Ali nešto moraš. Jer ništa nije izbor. A izbor ničega je najskuplji izbor koji možeš napraviti.