Najglasniji rijetko najviše vole

Ima jedna vrsta čovjeka kojeg svako od vas poznaje. Viđate ga na društvenim mrežama, čujete ga u kafani, naiđete na njega na komemoracijama i na skupovima. On je uvijek najglasniji. Zastava mu je najveća, riječi najoštrije, emocije najdublje. Ako ga slušaš pet minuta, pomislićeš da je taj čovjek spreman dati život za ovu zemlju. Pomislićeš da je to najiskreniji patriota na ovom tlu.

A onda ga pogledaš šta radi ostalih dvadeset tri sata u danu. I slika se potpuno promijeni.

Taj čovjek, taj najglasniji, on ne plaća porez uredno. Ne poštuje red u ambulanti. Ne ustaje starijima u autobusu. Baca smeće iz auta. Radi na crno kad mu odgovara. Zapošljava po vezi kad je u poziciji. A kad mu dijete treba upisati u školu, traži "vezu", jer sistem mu ne valja, ali sistem su drugi. On je iznad sistema. On je patriota. On ima pravo na prečice.

To je naša najskuplja zabluda. Pomješali smo glasnoću sa dubinom. Pomješali smo navijanje sa ljubavlju. A to dvoje nemaju veze jedno s drugim. Navijanje je ono što radiš na tribini. Ljubav je ono što radiš kad te niko ne gleda. Navijanje je lako, jer imaš publiku. Ljubav je teška, jer si sam sa sobom i svojom savješću.

Ja sam petnaest godina služio ovoj državi u uniformi. I za to vrijeme naučio sam prepoznavati jednu razliku koja se ne vidi na prvi pogled. Razliku između onih koji vole ovu zemlju i onih koji vole sebe u ovoj zemlji. Prvih ima mnogo manje. Ali svaki od njih vrijedi sto glasnih. Jer oni ne pričaju o ljubavi. Oni je žive. Svaki dan. U svakoj sitnoj odluci.

Oni koji vole ovu zemlju, rade tiho. Ustaju rano, rade pošteno, plaćaju što trebaju, odgajaju djecu da budu ljudi, ne prave spektakl od svog patriotizma. Ne objavljuju zastave na profilima. Ne dijele citate o domovini. Ali kad zatreba, oni su tu. Kad je rat bio, oni su otišli na liniju, ne na televiziju. Kad je mir došao, oni su otišli na posao, ne na funkciju. I nikad nisu tražili zahvalnost. Jer im nije trebala. Znali su šta su uradili i to im je bilo dovoljno.

A glasni? Glasni su uvijek tu kad je kamera tu. Kad se dijele ordeni, oni su u prvom redu. Kad se dijele optužnice, nema ih nigdje. To su ljudi koji patriotizam nose kao šal, stave ga kad je hladno, skinu kad smeta. I niko im ništa ne kaže jer su glasni. A glasnima se rijetko ko suprotstavlja.

Ja ne mrzim te ljude. Ali opasan je muk koji nastane kad se njihov glas izjednači sa ljubavlju prema ovoj zemlji. Jer onda mladi ljudi koji odrastaju u ovom društvu misle da je patriotizam vikanje. Pa ili viču i oni, ili se zgade i odu. I u oba slučaja smo izgubili. Jer vikanje nije gradnja. A odlazak je gubitak.

Pravi patriotizam je dosadan. To je istina koja nikome ne odgovara. Pravi patriotizam je platiti porez bez gunđanja. Pravi patriotizam je ne baciti papir na ulicu. Pravi patriotizam je stati u red i čekati, čak i kad znaš da onaj ispred tebe ima vezu. Pravi patriotizam je odgojiti dijete koje neće tražiti vezu. Pravi patriotizam je ustati ujutro i odlučiti da ćeš danas biti čovjek. Ništa više. Ali ni ništa manje.

Sjećam se jednog čovjeka iz mog kraja. Nikad u životu nije držao govor. Nikad nije bio na skupu. Nikad nije okačio zastavu na balkonu. Ali svako jutro je čistio ispred svoje kuće i ispred komšijine. Popravljao je ogradu na dječijem igralištu o svom trošku. Kad bi ga neko pitao zašto to radi, rekao bi: "Pa moje je." Tri riječi. I u te tri riječi stane više patriotizma nego u sve govore koje sam ikad čuo. Jer on je shvatio ono što glasni nikad neće: domovina je svaki dan, a ne samo kad je praznik.

Zato vas molim, ne sudite po glasnoći. Sudite po rukama. Pogledajte ko radi, ko gradi, ko popravlja. I njemu skinite kapu. A onome ko samo viče, recite jedno jedino: pokaži mi šta si uradio, pa ću ja odlučiti koliko voliš.