Cijena bosanskog vojnika

Kad te neko iz inostranstva pita kolika ti je plata, šta uradiš? Ili kažeš cifru i prešutiš valutu, ili promijeniš temu. Ili se nasmiješ i kažeš "ma ne pitaj". Jer cifra je takva da je sramota izgovoriti. Ne zato što si manje radio. Ne zato što si manje sposoban. Nego zato što u ovoj zemlji rad vrijedi manje nego bilo gdje u Evropi. Sat tvog života ovdje košta manje od kafe u Njemačkoj. I to nije metafora. To je matematika.

Čovjek koji radi osam sati dnevno, pet dana sedmično, u ovoj zemlji na kraju mjeseca jedva pokrije režije. Ne govorim o luksuzu. Govorim o struji, vodi, hrani, i prevozu do posla. Ako ima dijete, dodaj školski pribor. Ako je bolestan, dodaj lijekove. Ako ima kredit, dodaj ratu. I na kraju mjeseca, kad sabereš sve, ostane ti ili nula ili minus. I to je plata koja se zove "pristojnom" u ovoj zemlji. Pristojnom. Kao da dostojanstvo ima neku minimalnu cijenu ispod koje ne smije pasti, a mi smo tu granicu odavno prošli i nastavili padati.

A uporedo s tom "pristojnom" platom, gledaš cijene. Cijene koje rastu svake godine. Cijene goriva, hrane, komunalija, svega. Cijene koje se ravnaju po evropskom standardu, a plate koje se ravnaju po nečem za šta niko nema ime. Kafu u Sarajevu platiš isto kao u Beču. Ali za tu kafu u Beču radiš deset minuta, a u Sarajevu sat vremena. I onda ti neko kaže da živiš u zemlji sa potencijalom. Potencijal. Lijepa riječ. Prazna kao džep na kraju mjeseca. Velika kao obećanje pred izbore.

U vojsci sam gledao vojnike koji su radili danonoćno za platu od koje se porodica ne može prehraniti. Ljudi koji su služili institucijama ove države, koji su davali sve od sebe, koji su stavljali život na kocku, a za uzvrat dobijali cifru od koje ih je stid. I kad bi se neko požalio, čuli bi: "Budi sretan da imaš posao." Kao da je samo imati posao dovoljno. Kao da čovjek ne zaslužuje dostojanstvo. Kao da je dovoljno da preživiš, a živjeti, to je luksuz koji ti ne pripada. To je poruka koju šaljemo ljudima koji čine da ova zemlja uopće funkcioniše.

Plata nije samo novac. Plata je poruka. Kad čovjeku platiš tri puta manje nego što njegov rad vrijedi, ti mu zapravo kažeš: "Nisi bitan." I kad to čuješ dovoljno puta, počneš vjerovati. I kad počneš vjerovati, ili odeš ili prestaneš davati od sebe. I u oba slučaja smo svi izgubili. Izgubili smo ili čovjeka ili njegov rad. I oboje je nepovratno. I oboje je naša šteta. Ne njegova. Naša.

Znam da poslodavci kažu: "Nemamo odakle." I neki od njih stvarno nemaju. Male firme koje jedva preživljavaju u sistemu koji ih guši porezima i birokratijom. Ali neki imaju, i ne daju. Jer zašto bi davali kad je red čekača na posao toliki da za svakoga ko ode ima deset koji čekaju? Kad je čovjek toliko očajan da će prihvatiti bilo šta, zašto bi mu nudio više? Zašto bi bio fer kad sistem ne traži od tebe da budeš? I tako se krug zatvara. Očaj rađa eksploataciju, eksploatacija rađa odlazak, odlazak rađa prazninu.

Ali ta logika kratkog daha uništava sve. Jer radnik koji radi za platu koja ga ponižava ne radi dobro. Ne može. Ne zato što neće, nego zato što mu je svaki dan borba za goli opstanak. I od tog radnika ti očekuješ kvalitet? Od čovjeka koji misli hoće li sutra imati za režije, ti tražiš kreativnost i posvećenost? To je kao da od gladnog čovjeka tražiš da kuha za druge. Nemoguće. I nepravedno. I svi to znamo, ali pravimo se da ne znamo.

Plata koju te sram izgovoriti nije ekonomski problem. To je problem dostojanstva. I dok ne riješimo dostojanstvo, nećemo riješiti ništa. Jer čovjek bez dostojanstva ne gradi. Čovjek bez dostojanstva preživljava. A preživljavanje nije život. I zemlja preživljavanja nije zemlja u kojoj iko želi ostati. A mi se pitamo zašto odlaze.

Zašto je to tako?

Odgovor je vrlo jednostavan: neko se uporno trudio i trudi da našim vojnicima ogadi uniformu, a našem narodu domovinu, s namjerom da nas u potpunosti odrodi od zemlje, da nas totalno demorališe i onesposobi za odbranu, kako ne bismo imali ni volje ni želje da branimo vlastitu domovinu.

Samo rijetki to razumiju. Rijetki znaju da se to radi ciljano, sistematski i planski.