Sam ćeš brzo, zajedno ćeš daleko

Postoji jedna izreka: "Ako hoćeš brzo, idi sam. Ako hoćeš daleko, idi zajedno." I u toj jednoj rečenici stoji sve što nam kao društvu fali. Sve što nikako da naučimo, bez obzira koliko puta nas život nauči lekciju. Ponavljamo istu grešku iznova i iznova i čudimo se zašto ne stižemo nikud.

Mi smo narod individualista. Svako za sebe, snađi se, gledaj svoja posla. I ti savjeti nisu sasvim pogrešni. Čovjek mora prvo stajati na svojim nogama. Ali kad staneš na svoje noge, onda šta? Onda trčiš sam do kraja života? Onda se zatvoriš u svoj krug i gledaš kako sve oko tebe propada, ali bar ti si se snašao? To nije život. To je preživljavanje s boljom adresom. To je bježanje koje izgleda kao uspjeh.

Na airsoft terenu, o kome sam vam više puta pričao, postoji jedno pravilo koje važi u svakoj uspješnoj ekipi: niko ne igra sam. Možeš biti najbolji strijelac na terenu, najbrži, najprecizniji. Ali ako si sam, ekipa te okruži i završiš za dvije minute. A trojica prosječnih igrača koji se pokrivaju, komuniciraju i rade kao tim, pobijede svakog pojedinca. Svaki put. Bez izuzetka. Jer tim ne mora biti savršen. Tim mora biti zajedno. Tim mora znati da se jedan na drugog može osloniti kad zatreba.

U životu je isto. Čovjek sam može napraviti nešto malo. Ali da bi promijenio ulicu, treba mu komšija. Da bi promijenio grad, treba mu zajednica. Da bi promijenio državu, treba mu pokret. I tu se mi uvijek zaglavimo. Jer ne znamo raditi zajedno. Ne zato što smo loši ljudi. Nego zato što smo naučili da ne vjerujemo jedni drugima. Naučili su nas da svako ko ti pruži ruku vjerovatno hoće nešto zauzvrat. I sad sjedimo svako u svom ćošku i čekamo da neko drugi počne. I niko ne počinje. Jer svi čekaju.

I to je razumljivo. Kad te sistem vara, kad te politika vara, kad te čak i komšija ponekad vara, logično je da počneš gledati samo svoja posla. Ali logično i pametno nisu isto. Jer dok mi ne vjerujemo jedni drugima, oni koji ovoj zemlji kroje sudbinu rade gotovo savršeno koordinirano. Korumpirani biznismeni nemaju problem sa saradnjom. Političari iz različitih stranaka se bez problema dogovore kad treba podijeliti plijen. Jedini koji imaju problem sa saradnjom smo mi. Pošteni, obični, radni ljudi. Mi, koji bismo zajedno mogli promijeniti sve, ne možemo se dogovoriti ni oko čišćenja zajedničkog hodnika. Oni su organizovani u pljački, a mi nismo organizovani ni u odbrani.

Znam jednu priču iz jednog malog mjesta. Tri čovjeka su se dogovorila da očiste potok koji je godinama bio zatrpan smećem. Tri. Ne trideset, ne tri stotine. Tri. I počeli su jedne subote ujutro. Do podne im se pridružilo još sedmero. Sljedeće subote ih je bilo dvadeset. Za mjesec dana, potok je bio čist, a u tom mjestu se počelo pričati o drugim stvarima koje treba popraviti. Klupa za park, ograda oko igrališta, asfalt na sporednoj ulici. I sve je počelo od trojice koji su se dogovorili. Nisu čekali dozvolu. Nisu čekali budžet. Nisu čekali da im neko kaže da rade. Počeli su. I to je bilo dovoljno da se pokrene lavina.

Ja ne tražim od nikoga slijepo povjerenje. Tražim malu stvar: probaj. Nađi jednog čovjeka u svom okruženju koji misli slično. Jednog. I s njim uradi jednu stvar. Malu. I kad ta mala stvar uspije, nađi još jednog. I onda imate trojicu. I trojica su početak svega. Trojica su ta kritična masa od koje počinje lavina. Jer ljudi se ne pridružuju idejama. Ljudi se pridružuju ljudima koji već rade. Niko neće ići za planom. Ali svi će ići za čovjekom koji već radi.

Sam ćeš brzo. Ali brzo ne znači daleko. A nama ne treba brzina. Nama treba daleko. Jer problemi koje imamo nisu problemi koji se rješavaju trkom, nego hodom. Dugim, upornim, zajedničkim hodom. Korak po korak. Zajedno. Jer jedino zajedno imamo šansu da stignemo tamo gdje sami nikad nećemo. I to nije slabost. To je pametan izbor.