Sam ćeš brzo, zajedno ćeš daleko

Postoji jedna izreka: "Ako hoćeš brzo, idi sam. Ako hoćeš daleko, idi zajedno." I u toj jednoj rečenici stoji sve što nam kao društvu fali.

Mi smo narod individualista. Svako za sebe, snađi se, gledaj svoja posla. I ti savjeti nisu sasvim pogrešni. Čovjek mora prvo stajati na svojim nogama. Ali kad staneš na svoje noge, onda šta? Onda trčiš sam do kraja života?

Na airsoft terenu, o kome sam vam više puta pričao, postoji jedno pravilo koje važi u svakoj uspješnoj ekipi: niko ne igra sam. Možeš biti najbolji strijelac na terenu, najbrži, najprecizniji. Ali ako si sam, ekipa te okruži i završiš za dvije minute. A trojica prosječnih igrača koji se pokrivaju, komuniciraju, i rade kao tim, pobijede svakog pojedinca.

U životu je isto. Čovjek sam može napraviti nešto malo. Ali da bi promijenio ulicu, treba mu komšija. Da bi promijenio grad, treba mu zajednica. Da bi promijenio državu, treba mu pokret. I tu se mi uvijek zaglavimo. Jer ne znamo raditi zajedno. Ne zato što smo loši ljudi. Nego zato što smo naučili da ne vjerujemo jedni drugima.

I to je razumljivo. Kad te sistem vara, kad te politika vara, kad te čak i komšija ponekad vara, logično je da počneš gledati samo svoja posla. Ali dok mi ne vjerujemo jedni drugima, oni koji ovoj zemlji kroje sudbinu rade savršeno koordinirano. Korumpirani biznismeni nemaju problem sa saradnjom. Jedini koji imaju problem sa saradnjom smo mi. Pošteni, obični, radni ljudi.

Ja ne tražim od nikoga slijepo povjerenje. Tražim malu stvar: probaj. Nađi jednog čovjeka u svom okruženju koji misli slično. Jednog. I s njim uradi jednu stvar. Malu. I kad ta mala stvar uspije, nađi još jednog. I onda imate trojicu. I trojica su početak svega.

Sam ćeš brzo. Ali brzo ne znači daleko. A nama ne treba brzina. Nama treba daleko. Jer problemi koje imamo nisu problemi koji se rješavaju trkom, nego hodom. Dugim, upornim, zajedničkim hodom.