Nije sve na državi, nešto je i na tebi

Kad god nešto ne valja, mi kažemo: "Država." Centralna tačka svake kafanske debate: "Da država hoće, sve bi se riješilo." I to je djelimično tačno. Država ima obaveze, ima odgovornost. Ali država nisi samo ti na jednoj strani i oni na drugoj. Država si i ti. I ja. I komšija. I svako ko plaća porez i hoda ovim ulicama.

Kad bacim smeće na ulicu i kažem "država ne čisti", ja sam problem jednako koliko i država. Kad vozim bez pojasa i kažem "država nema radara", ja sam opasnost jednako koliko i loš put. Kad zaposlimo podobnog umjesto sposobnog i kažemo "tako je ovdje", mi smo dio tog "ovdje" koje kritiziramo svaki dan.

Ovo nije odbrana države. Daleko od toga. Država u ovoj zemlji zaslužuje svaku kritiku koju dobije, i još mnogo one koju ne dobije. Ali kritika bez samokritike je licemjerje. A mi smo u tom licemjerju postali majstori. Tražimo od države da bude pravedna dok sami izbjegavamo svaku obavezu. Tražimo poštenje od institucija dok sami tražimo vezu za svaki papir. I ne vidimo ironiju. Ili je vidimo, ali nam je lakše ne gledati.

Granica između vlasti i građanina postoji. I tu granicu treba poštovati u oba smjera. Vlast treba osigurati uslove: zakone koji se poštuju, institucije koje rade, škole koje obrazuju, bolnice koje liječe. Ali građanin mora koristiti te uslove i doprinijeti zajednici. To nije romantika. To je prost dogovor na kojem stoji svaka funkcionalna država. I kad jedna strana ne ispuni svoj dio, sve se ruši. Ali kad obje strane ne ispune, ruši se duplo brže.

Ja sam vidio zemlje u kojima država funkcioniše bolje nego naša. Ali ni u jednoj od tih zemalja građanin ne sjedi i čeka da mu država sredi sve. U tim zemljama čovjek čisti ispred svoje kuće ne zato što ga policija gleda, nego zato što je to normalno. Čovjek plaća porez ne zato što će ga uhvatiti, nego zato što zna da od tog poreza zavisi škola u koju ide njegovo dijete. Čovjek poštuje red ne zato što se boji kazne, nego zato što zna da bez reda nema zajednice. To su stvari koje se uče, koje postaju navika, koje se prenose s generacije na generaciju. I koje mi nikad nismo naučili kako treba.

To su navike. Ne zakoni, ne institucije. Navike. I navike se uče kod kuće, ne u parlamentu. Navike se uče od roditelja koji ne bacaju smeće kroz prozor auta. Od komšija koji ne puštaju muziku u ponoć. Od kolega koji ne traže bolovanje kad nisu bolesni. Od svakoga od nas, svaki dan, u svakoj maloj odluci.

Dakle, evo pitanje koje niko ne voli čuti: šta si ti učinio za svoju zajednicu u posljednjih godinu dana? Ne šta si očekivao. Ne šta si tražio. Ne šta si komentarisao na internetu. Šta si uradio? Jesi li pomogao komšiji? Jesi li prijavio kvar? Jesi li očistio nešto što nisi morao? Jesi li stao u red umjesto da se guraš? Jesi li rekao "hvala" i "izvolite" umjesto da gledaš u telefon? Ako je odgovor "ništa", onda dio problema sjedi u tvojoj stolici. I to nije uvreda. To je poziv.

Nije sve na državi. Nešto je i na tebi. Možda čak više nego što misliš. Jer država se mijenja teško i sporo. A ti se možeš promijeniti sutra ujutro. I ta promjena, tvoja, mala, lična, to je promjena koja ne traži parlament, ne traži budžet, ne traži izbore. Traži samo odluku. Tvoju. I ta odluka je jedina nad kojom imaš potpunu kontrolu. Sve ostalo je izgovor.