Nije sve na državi, nešto je i na tebi

Kad god nešto ne valja, mi kažemo: "Država." Čvorna tačka svake kafanske debate: "Da država hoće, sve bi se riješilo." I to je djelimično tačno. Država ima obaveze, ima odgovornost. Ali država nisi samo ti na jednoj strani i oni na drugoj. Država si i ti.

Kad bacim smeće na ulicu i kažem "država ne čisti", ja sam problem jednako koliko i država. Kad vozim bez pojasa i kažem "država nema radara", ja sam opasnost jednako koliko i loš put. Kad ne platim porez i kažem "država krade", ja kradem jednako koliko i oni koje optužujem.

Ovo nije odbrana države. Daleko od toga. Država u ovoj zemlji zaslužuje svaku kritiku koju dobije, i još mnogo one koju ne dobije. Ali kritika bez samokritike je licemjerje. A mi smo u tom licemjerju postali majstori.

Ja sam vidio zemlje u kojima država funkcioniše bolje nego naša. Ali ni u jednoj od tih zemalja građanin ne sjedi i čeka da mu država sredi sve. U tim zemljama čovjek čisti ispred svoje kuće ne zato što ga policija gleda, nego zato što je to normalno. Čovjek plaća porez ne zato što će ga uhvatiti, nego zato što zna da od tog poreza zavisi škola u koju ide njegovo dijete.

To su navike. Ne zakoni, ne institucije. Navike. I navike se uče kod kuće, ne u parlamentu.

Dakle evo pitanje koje niko ne voli čuti: šta si ti učinio za svoju zajednicu u posljednjih godinu dana? Ne šta si očekivao. Ne šta si tražio. Šta si uradio? Ako je odgovor "ništa", onda dio problema sjedi u tvojoj stolici.

Nije sve na državi. Nešto je i na tebi. Možda čak više nego što misliš. Jer država se mijenja teško i sporo. A ti se možeš promijeniti sutra ujutro. I ta promjena, tvoja, mala, lična, to je promjena koja ne traži parlament, ne traži budžet, ne traži izbore. Traži samo odluku. Tvoju.