Aerodrom nam je najuspješniji izvozni proizvod

Ova zemlja nema mnogo proizvoda koji svijet čeka. Ali imamo jedan izvozni artikal u kojem smo u vrhu konkurencije, isporučujemo ga uredno, na vrijeme, u enormnim količinama. Izvozimo ljude. I to ne bilo kakve, nego naše najbolje. Inženjere, doktore, programere, zanatlije, sve ljude koji bi ovu zemlju mogli izvući iz blata. I svi oni stoje na aerodromu sa jednosmjernom kartom.

Ovo pišem tebi koji si već spakovao kofer. Nećeš od mene čuti "ostani". Ne zato što to ne mislim, nego zato što bi bila uvreda tvojoj pameti. Ti si sjeo, sabrao i vidio da se ne isplati. Kao svaki razuman čovjek, postupio si po rezultatu. Ne krivim te. Na tvom mjestu, matematika bi i mene poslala na aerodrom. Jer kad ti plata ne pokriva režije, kad ti dijete nema perspektivu, kad ti institucije smetaju umjesto da pomažu, odlazak nije bijeg. Odlazak je logika.

Ali hajde da ta matematika bude potpuna, jer ti niko nije pokazao cijeli račun. Pokazali su ti samo tvoju stranu, platu koja ne stiže do kraja mjeseca, posao koji se dobija preko veze, institucije koje te tretiraju kao smetnju. To je sve tačno. Ali to je samo pola računa. Druga polovina je ono što se dešava kad ti odeš. I tu polovinu niko ne računa. Niti onaj ko odlazi, niti onaj ko ostaje.

Kad ti odeš, ispraznila se jedna stolica. Stolica čovjeka koji je znao svoj posao, koji je tražio da stvari funkcionišu, koji je pitao zašto nešto ne valja. Ta stolica se ne popuni boljim. Popuni se poslušnijim, ili ostane prazna. A onome ko ovom zemljom danas upravlja, i jedno i drugo savršeno odgovara. Prazna stolica ne pita. Poslušni čovjek ne smeta. I sistem funkcioniše savršeno. Za one koji su ga napravili takvim.

Jer zemlja iz koje odlaze najbolji je zemlja kojom je najlakše vladati. To nije nesreća, nije slučajnost, nije "eto, takvi smo". To je ishod koji nekome ide u korist. Svaki tvoj sunarodnik koji ode je jedan glas manje koji pita, jedan čovjek manje koji smeta, jedna prazna stolica više u državi koja bi mogla biti nešto ali nikome od onih na vrhu ne odgovara da bude. Ti misliš da si pobjegao iz sistema. A zapravo si uradio tačno ono što sistem od tebe traži. Otišao si mirno i bez galame, i time mu riješio problem koji ti nisi ni znao da jesi.

Zato ti ne kažem da ostaneš. Kažem ti nešto teže. Kažem ti da znaš šta radiš. Da odeš otvorenih očiju, a ne kao žrtva koja bježi, nego kao čovjek koji tačno zna ko ga je otjerao i zašto. Razlika je ogromna. Onaj ko ode slomljen, taj presiječe i zaboravi. Taj se asimilira i pravi se da nikad nije imao drugu domovinu. Onaj ko ode ljut, taj pamti, javlja se, vraća se, glasa odatle, šalje novac, pokreće projekte i ne dozvoljava onome ko ga je otjerao da to uradi mirno i bez posljedica.

Jer odlazak nije izdaja. Ni najmanje. Ali šutljivo odlaženje, ono jeste. Odlaženje na prstima, s izgovorom "šta ja mogu", to je poklon onome ko računa na tvoju šutnju. Ako već ideš, nemoj mu dati i taj poklon. Nemoj otići kao da te nema. Otiđi kao čovjek koji zna svoja prava i koji zna da mu neko duguje. Jer ti duguju. Ova zemlja ti duguje bolji život koji nisi dobio.

Idi. Radi. Uspij. Ali nemoj otići bez riječi, i nemoj zaboraviti da imaš račun koji nije zatvoren. Jer svaki izvoz jednom stane. I ovaj će stati. Onog dana kad oni koji odlaze prestanu odlaziti mirno. Kad na aerodromu umjesto tišine bude pitanje: "Ko mi je ovo uradio?" E tog dana, neko će morati dati odgovor.