Otišli jesu, izdali nisu

Kad god se spomene dijaspora, čujem dva glasa. Jedan kaže: "Otišli su, ostavili nas." Drugi kaže: "Da sam na njihovom mjestu, i ja bih otišao." I oba su pogrešna. Jer oba tretiraju odlazak kao kraj priče. A odlazak nije kraj. Odlazak je drugo poglavlje. I u tom drugom poglavlju ima više ljubavi prema ovoj zemlji nego što mnogi ovdje pokažu za cijeli život. To poglavlje samo treba neko da pročita umjesto da sudi po koricama.

Ja znam ljude vani koji svake godine pošalju novac kući da se obnovi nešto u komšiluku. Znam ženu u inostranstvu koja organizuje ljetne škole za djecu iz svog sela, plaća materijal iz svog džepa i dolazi svako ljeto da predaje. Znam momka koji je osnovao firmu tamo i zapošljava ljude odavde, na daljinu, plaća im pristojne plate i ne traži stranačku knjižicu. Ti ljudi nisu izdali. Ti ljudi rade za ovu zemlju više nego mnogi koji u njoj sjede i čekaju da im neko drugi sredi život. Ti ljudi su patriote koji svoj patriotizam pokazuju djelom, ne riječima.

A mi ih tretiramo kao strance. Kad dođu ljeti, gledamo ih s mješavinom zavisti i prezira. "Eto ga, došao da se pravi važan." "Zarađuje u eurima, a ovdje troši." "Lako je njemu, on je vani." Umjesto da im kažemo: "Hvala ti. Hvala ti što nisi zaboravio. Hvala ti što šalješ. Hvala ti što se vraćaš." Umjesto zahvalnosti, nudimo im ogovaranje. I onda se čudimo što dolaze sve rjeđe i ostaju sve kraće. I onda krivimo njih za to. Kao da je naša zavist njihov problem.

Dijaspora nije neprijatelj. Dijaspora je resurs. Možda i najveći resurs koji ova zemlja ima i koji potpuno ignoriše. Ljudi koji žive vani, koji su naučili kako funkcionišu uređeni sistemi, koji su stekli znanja, kontakte, iskustvo koje ovdje ne možeš steći. Ljudi koji većinom još osjećaju ovu zemlju kao svoju, koji još plaču kad čuju sevdalinku u tuđoj zemlji, koji još uče svoju djecu bosanski. I šta mi radimo s njima? Ništa. Ili još gore, tjeramo ih da se osjećaju krivim što su otišli. Kao da je odlazak grijeh, a ostajanje u sistemu koji te gazi svetost.

Zamislite koliko bi ova zemlja drugačije izgledala kad bi imala pametan program za dijasporu. Ne fraze na konferencijama gdje se tapšu po ramenu i slikaju za novine. Konkretan program. Olakšice za investicije. Mehanizme za glasanje iz inostranstva koji zaista funkcionišu, a ne samo na papiru. Platformu na kojoj čovjek iz Beča može ponuditi mentorstvo studentu u Tuzli. To su stvari koje koštaju malo a donose mnogo. Ali ih nema. Jer dijaspora ne glasa ovdje. A ko ne glasa, taj ne postoji. Tako funkcioniše naš sistem. Ne vidi ljude, vidi glasove.

Čovjek koji ode nije izdajnik. Izdajnik je onaj ko ga je otjerao. Izdajnik je sistem koji nije dao tom čovjeku priliku da živi od svog rada u vlastitoj zemlji. A čovjek koji je otišao i koji i dalje pomaže, koji šalje novac, koji gradi, koji se vraća kad može, taj čovjek je patriota u egzilu. I zaslužuje poštovanje, ne osudu. I zaslužuje otvorena vrata, ne zid od birokratije i prezira.

Otišli jesu. Ali izdali nisu. Bar ne svi. Daleko od toga. I umjesto da ih krivimo za odlazak, hajmo im zahvaliti za sve što rade odande. I hajmo im otvoriti vrata za sve što još mogu uraditi. Jer ta vrata, trenutno, više liče na zid. A zidovi ne grade mostove. A nama trebaju mostovi više nego ikad. Trebaju nam, jer oni koji su otišli nose sa sobom nešto što mi ovdje gubimo: vjeru da se može drugačije. I tu vjeru mogu donijeti nazad. Ako ih pustimo. Ako im ne otjeramo svojim prezirom i svojom zavidnošću. Ako im samo kažemo: dobro nam došli. I mislimo to ozbiljno. Svaki put.