Otišli jesu, izdali nisu

Kad god se spomene dijaspora, čujem dva glasa. Jedan kaže: "Otišli su, ostavili nas." Drugi kaže: "Da sam na njihovom mjestu, i ja bih otišao." I oba su pogrešna. Jer oba tretiraju odlazak kao kraj priče. A odlazak nije kraj. Odlazak je drugo poglavlje.

Ja znam ljude vani koji svake godine pošalju novac kući da se obnovi nešto u komšiluku. Znam ženu u inostranstvu koja organizuje ljetne škole za djecu iz svog sela. Znam momka koji je osnovao firmu tamo i zapošljava ljude odavde, na daljinu. Ti ljudi nisu izdali. Ti ljudi rade za ovu zemlju više nego mnogi koji u njoj sjede.

A mi ih tretiramo kao strance. Kad dođu ljeti, gledamo ih s mješavinom zavisti i prezira. "Eto ga, došao da se pravi važan." Umjesto da im kažemo: "Hvala ti. Hvala ti što nisi zaboravio."

Dijaspora nije neprijatelj. Dijaspora je resurs. Najveći resurs koji ova zemlja ima i koji ne koristi. Ljudi koji žive vani, koji su naučili kako funkcionišu uređeni sistemi, koji su stekli znanja, kontakte, iskustvo. Ljudi koji većinom još osjećaju ovu zemlju kao svoju. I šta mi radimo s njima? Ništa. Ili još gore, tjeramo ih da se osjećaju krivim što su otišli.

Čovjek koji ode nije izdajnik. Izdajnik je onaj ko ga je otjerao. A čovjek koji je otišao i koji i dalje pomaže, koji šalje novac, koji gradi, koji se vraća, taj čovjek je patriota u egzilu. I zaslužuje poštovanje, ne osudu.

Ali da bi dijaspora mogla pomoći, moramo im dati razlog. Ne sentimentalan, ne "dođi jer te zemlja treba". Konkretan. Projekat, investicija, posao, inicijativa. Nešto opipljivo u šta mogu uložiti novac, vrijeme, ili znanje i vidjeti rezultat.

Otišli jesu. Ali izdali nisu. Bar ne svi. I umjesto da ih krivimo za odlazak, hajmo im zahvaliti za sve što rade odande. I hajmo im otvoriti vrata za sve što još mogu uraditi. Jer ta vrata, trenutno, više liče na zid.