Kad odu najbolji, ko ostaje?

Ovo je tekst koji ne želim pisati. Ali ga moram napisati, jer niko drugi neće. Jer o ovome svi znaju, ali niko ne govori. A ja sam naučio da je šutnja gora od neugodne istine. I ova istina je neugodna koliko god je istinita.

Pogledajte bilo koji fakultet u ovoj zemlji. Pogledajte najbolje studente, one sa najboljim ocjenama, najboljim idejama, najjačom voljom. I onda ih pratite tri godine nakon diplome. Gdje su? U Njemačkoj. U Austriji. U Švicarskoj. Svugdje osim ovdje. Otišli su tamo gdje se trud nagrađuje, gdje sposobnost ima cijenu, gdje čovjek može živjeti od svog znanja bez da moli nekoga za posao koji mu po svemu pripada. Otišli su, jer im mi nismo ponudili ništa osim čekanja i frustracije.

I sad se zapitajte: ko ostaje? Ostaju oni koji imaju vezu. Ostaju oni čiji roditelji sjede na pravim mjestima. Ostaju oni koji su se pomirili s tim da je tako i da će uvijek biti tako. I ostaju oni rijetki, tvrdoglavi, koji ostaju iz principa, iz ljubavi, iz inata. Tih posljednjih je sve manje. I svaki put kad jedan od njih ode, ova zemlja izgubi nešto što se ne može zamijeniti nikakvim novcem. Jer pamet se ne kupuje. Pamet se odgaja. I kad je jednom otjerate, ne možete je naručiti iz kataloga.

Odliv mozgova nije fraza. To je stvarnost koja se dešava svaki dan, tiho, bez sirena i naslovnica. Svaki mjesec iz ove zemlje idu doktori, inženjeri, informatičari, zanatlije, čiji odlazak pravi rupu koju niko ne popunjava. I te rupe se ne vide odmah. Vidjeti ćeš ih za pet godina, kad ti bude trebao hirurg, a nema ga. Za deset godina, kad ti bude trebao učitelj, a nema ga. Za dvadeset godina, kad pogledaš oko sebe i shvatiš da je cijela generacija nestala. I pitaš se: ko će učiti sljedeću generaciju? Ko će liječiti naše roditelje? Ko će graditi kuće u kojima će naša djeca živjeti? Odgovor je: niko. Jer su svi otišli. I mi smo ih pustili da odu bez da smo prstom mrdnuli da ih zadržimo.

Ne krivim tebe koji odlaziš. Razumijem te. Ali moram reći ono što niko neće: kad odu najbolji, ovu zemlju vode najgori. Ne uvijek, ali sve češće. Jer kvalitetan čovjek ima izbor. I bira bolje. A onaj kome je jedini izbor ostati, taj ostane i uzme ono što može. I to "uzimanje" je ono što vidimo svaki dan u institucijama, u firmama, u školama. Ljude koji su tu ne zato što znaju posao, nego zato što nemaju alternativu. I od tih ljudi očekujemo da nam izgrade državu. To je kao da očekuješ da ti kuću sagradi neko ko ne zna držati čekić.

To je začarani krug. Loš sistem tjera najbolje. Odlaskom najboljih sistem postaje gori. Gori sistem tjera još najboljih. I tako u spiralu koja nema dna. I niko je ne prekida jer oni koji bi je mogli prekinuti su upravo oni koji odlaze. A oni koji ostaju uglavnom nemaju ni snage ni volje da bilo šta mijenjaju. Jer su i sami iscrpljeni od sistema koji ih svaki dan gazi.

Šta možemo? Možemo početi cijeniti ljude koji ostaju. Ne frazama na konferencijama, nego djelima koja se osjete. Možemo dati šansu mladom čovjeku koji hoće raditi umjesto da mu kažemo "čekaj red" ili "nisi član". Možemo prestati zapošljavati po vezi i početi zapošljavati po znanju. Možemo napraviti zemlju u kojoj najbolji ne moraju birati između domovine i budućnosti. Jer to je najokrutniji izbor koji možeš staviti pred mladog čovjeka. Biranje između mjesta koje voliš i života koji zaslužuješ. Taj izbor ne bi trebao postojati.

Zvuči utopijski? Možda. Ali alternativa je da nastavimo kao do sad i da za dvadeset godina gledamo praznu zemlju. A prazna zemlja se ne brani. Prazna zemlja se ne gradi. Prazna zemlja se gubi. Polako, tiho, bez fanfara. Samo se ugasi. I kad se jednom ugasi, nema je nazad. Jer zemlju ne čine zgrade i putevi. Zemlju čine ljudi. A kad ljudi odu, ostanu samo zgrade. I one se uruše same od sebe kad nema ko da ih održava. I to je budućnost koja nas čeka ako nastavimo kao do sad.