Kad odu najbolji, ko ostaje?

Ovo je tekst koji ne želim pisati. Ali ga moram napisati jer niko drugi neće.

Pogledajte bilo koji fakultet u ovoj zemlji. Pogledajte najbolje studente, one sa najboljim ocjenama, najboljim idejama, najjačom voljom. I onda ih pratite tri godine nakon diplome. Gdje su? U Njemačkoj. U Austriji. U Irskoj. Svugdje osim ovdje.

I sad se zapitajte: ko ostaje? Ostaju oni koji imaju vezu. Ostaju oni čiji tate sjede na pravim mjestima. Ostaju oni koji su se pomirili. I ostaju oni rijetki, tvrdoglavi, neobjašnjivi koji ostaju iz principa, iz ljubavi, iz inata. Tih posljednjih je sve manje.

Odliv mozgova nije fraza. To je stvarnost koja se dešava svaki dan, tiho, bez sirena i naslovnica. Svaki mjesec iz ove zemlje ode ljekara, inženjera, informatičara, zanatlija, čiji odlazak pravi rupu koju niko ne popunjava. I te rupe se ne vide odmah. Vide se za pet godina, kad ti treba hirurg a nema ga. Za deset godina, kad ti treba učitelj a nema ga.

Ne krivim te koji odlaziš. Ali moram reći ono što niko neće: kad odu najbolji, ovu zemlju vode najgori. Ne uvijek, ali sve češće. Jer kvalitetan čovjek ima izbor. I bira bolje. A onaj kome je jedini izbor ostati, taj ostane i uzme ono što može.

To je začarani krug. Loš sistem tjera najbolje. Odlaskom najboljih sistem postaje gori. Gori sistem tjera još najboljih. I tako u spiralu.

Šta možemo? Možemo početi cijeniti ljude koji ostaju. Možemo dati šansu mladom čovjeku koji hoće raditi umjesto da mu kažemo "čekaj red". Možemo prestati zapošljavati po vezi i početi zapošljavati po znanju. Možemo napraviti zemlju u kojoj najbolji ne moraju birati između domovine i budućnosti.

Jer prazna zemlja se ne brani. Prazna zemlja se gubi.