Bježe i firme i ljudi, a mi se pravimo da ne vidimo

Svi pričamo o odlasku ljudi. Ali niko ne priča o odlasku firmi. A bježe i firme. Tiho, bez kofera, bez suza na aerodromu. Samo zatvore vrata, ugase svjetlo i premjeste se negdje gdje ih neće gušiti. Negdje gdje mogu disati i raditi bez da ih svaki dan neko maltretira.

Ja znam ljude koji su pokušali voditi posao u ovoj zemlji. Pošteno, legalno, kako treba. I svaki od njih ima istu priču. Porez im uzme više nego što zarade. Papirologija im oduzme više vremena nego sam posao koji rade. A kad zaposle čovjeka, troškovi zaposlenja su veći od plate tog čovjeka. I onda se čude zašto firme bježe. Zapravo se ne čude. Znaju tačno zašto bježe. Samo se prave da ne znaju, jer bi priznanje značilo da moraju nešto mijenjati.

A bježe tamo gdje ih poštuju. Gdje zakoni imaju smisla i gdje važe za sve jednako. Gdje inspekcija dolazi da provjeri, a ne da uzme. Gdje je otvoriti firmu pitanje jednog dana, ne jednog mjeseca. Gdje zaposliti čovjeka znači pomoć od sistema, ne borbu sa sistemom. Gdje čovjek koji radi pošteno ima prednost, a ne hendikep.

I kad firma ode, s njom odu radna mjesta. I kad odu radna mjesta, odu ljudi. I kad odu ljudi, ode porez. I kad ode porez, nema budžeta. I kad nema budžeta, nema škola, nema puteva, nema bolnica. I onda se pitamo: kuda ide ova zemlja? Ne ide nikuda. Stoji. A sve oko nje se kreće. I svake godine je dalje od svih koji se kreću. I svake godine je teže sustići.

Ekonomija odlaska nisu samo mladi sa diplomom. Ekonomija odlaska su i majstori, zanatlije, preduzetnici. Ljudi koji prave vrijednost. Ljudi koji zapošljavaju. Ljudi od kojih zavisi da li će u nekom gradu biti posla ili neće. Kad ode majstor, ko će ti popraviti krov? Kad ode pekar, ko će ti ispeći hljeb? Kad ode mehaničar, kod koga ćeš odvesti auto? To su pitanja koja danas zvuče banalno, ali koja za pet godina neće biti banalna. Biće urgentna. I kad budu urgentna, biće kasno da se išta vrati.

A mi im šaljemo jasnu poruku: ne trebamo vas. Ili bolje rečeno, trebamo vas, ali pod našim uslovima. A naši uslovi su: plati, šuti, trpi, i budi zahvalan što te pustimo da radiš. Kad te inspekcija maltretira, šuti. Kad te porez guši, šuti. Kad ti konkurencija koja ne plaća ništa oduzima posao, opet šuti. To nije način na koji se gradi ekonomija. To je način na koji se razara.

Zamislite zemlju u kojoj je preduzetnik partner, ne neprijatelj. U kojoj sistem pomaže onom ko radi, umjesto da ga kažnjava. U kojoj pošten poslodavac ima prednost nad prevarantom. To nije utopija. To su zemlje oko nas koje su shvatile jednu prostu stvar: ko radi i zapošljava, taj je prijatelj, ne meta. Te zemlje nisu bogatije od nas po resursima. Bogatije su po pameti. Po tome što su shvatile da je firma koja radi i plaća porez najbolja stvar koja se može desiti jednoj zajednici.

A kod nas? Kod nas čovjek koji otvori firmu postane meta prvog dana. Inspekcija, porez, komunalno, sve redom dolazi da uzme dio. Ne da provjeri, ne da pomogne. Da uzme. I kad taj čovjek nakon tri godine zatvori firmu i ode u Austriju, niko ga ne pita zašto. Jer svi znaju zašto. Samo niko ne govori.

Bježe i firme i ljudi. A mi se pravimo da ne vidimo. Ali jednog dana neće biti šta da se vidi. Neće biti firmi, neće biti radnika, neće biti majstora. I tog dana ćemo shvatiti koliko su nam vrijedili. Ali tog dana će biti kasno.