Dino AlijagićDino Alijagić

Bježe i firme i ljudi, a mi se pravimo da ne vidimo

O odlasku o kome niko ne govori, o firmama koje tiho gase svjetlo, i o poruci koju šaljemo svakome ko pokuša raditi pošteno.

Dino Alijagić

Svi pričamo o odlasku ljudi. Ali niko ne priča o odlasku firmi. A bježe i firme. Tiho, bez kofera, bez suza na aerodromu. Samo zatvore vrata, ugase svjetlo, i premjeste se negdje gdje ih neće gušiti.

Ja znam ljude koji su pokušali voditi posao u ovoj zemlji. Pošteno, legalno, kako treba. I svaki od njih ima istu priču. Inspekcija dođe kad im se ne javi za "doprinos". Porez im uzme više nego što zarade. Papirologija im oduzme više vremena nego posao. A kad zaposle čovjeka, troškovi zaposlenja su veći od plate tog čovjeka.

A bježe tamo gdje ih poštuju. Gdje zakoni imaju smisla. Gdje inspekcija dolazi da provjeri, a ne da uzme. Gdje je otvoriti firmu pitanje jednog dana, ne jednog mjeseca.

I kad firma ode, s njom odu radna mjesta. I kad odu radna mjesta, odu ljudi. I kad odu ljudi, ode porez. I kad ode porez, nema budžeta. I kad nema budžeta, nema škola, nema puteva, nema bolnica. I onda se pitamo: kuda ide ova zemlja?

Ekonomija odlaska nisu samo mladi sa diplomom. Ekonomija odlaska su i majstori, zanatlije, preduzetnici. Ljudi koji prave vrijednost. Ljudi koji zapošljavaju.

A mi im šaljemo jasnu poruku: ne trebamo vas. Ili bolje rečeno, trebamo vas, ali pod našim uslovima. A naši uslovi su: plati, šuti, trpi, i budi zahvalan što te pustimo da radiš.

Bježe i firme i ljudi. A mi se pravimo da ne vidimo. Ali jednog dana neće biti šta da se vidi.

Tagovi:ekonomijaodlazakpreduzetništvo