Zastava nije dres

Na utakmici obučeš dres svog tima. Navijaš za naše, grliš se sa strancima kad je gol. I kad utakmica završi, skineš dres, ideš kući i zaboraviš. Do sljedeće utakmice. Jer utakmica je devedeset minuta. Poslije toga si opet samo čovjek koji ide kući. I nikog ne zanima koji dres nosiš dok stojiš u redu za hljeb.

Previše nas tretira zastavu kao dres. Stavimo je na profil kad je praznik, skinemo kad prođe. Vijorimo je kad je utakmica, sklonimo kad je radni dan. Nosimo je kad je zabavno, a odložimo kad košta. Patriotizam na zahtjev. Patriotizam po rasporedu. Patriotizam kad je lako i ugodno, a ostalo vrijeme nas nema. Zastava nam služi kao dekoracija, ne kao obaveza.

Ali zastava nije dres. Dres nosiš devedeset minuta. Zastavu nosiš cijeli život. Dres te veže za tim. Zastava te veže za zemlju. I ta veza nije zabava. Ta veza je obaveza. Obaveza koja ne prestaje kad se ugase reflektori i kad se stadion isprazni. Obaveza koja traje i onda kad niko ne gleda, i onda kad je teško, i onda kad bi bilo lakše da skineš tu zastavu i kažeš da ti više nije stalo.

Gledao sam ljude koji su na dan nezavisnosti okitili aute zastavama, trubili po gradu, izgovarali parole. I sljedećeg jutra su isti ti ljudi bacili smeće iz auta na ulicu, prešli na crveno i zaobišli red u pošti. Isti ljudi. Iste zastave, samo smotane u ormaru. Patriotizam im je trajao dvadeset i četiri sata. A onda je ponovo počeo obični dan, u kojem pravila ne važe i obaveze ne postoje. I ti isti ljudi uvečer komentarišu na internetu kako niko ne voli ovu zemlju. A ne vide da su oni prvi koji je ne vole dovoljno da za nju urade nešto konkretno. Ne vide da je patriotizam bez djela samo riječ. Prazna, šuplja, besmislena riječ.

Patriotizam nije događaj. Nije praznik, nije komemoracija, nije utakmica, nije hashtag. Patriotizam je svaki dan. Svaki dan kad ustaneš i učiniš nešto čime je ova zemlja malo bolja. Ili barem ne gora. Svaki dan kad platiš ono što trebaš. Kad staješ u red. Kad ne baciš smeće na ulicu. Kad ne varaš na poslu. Kad odgojiš dijete koje poštuje drugog čovjeka. To je patriotizam. Dosadan, nevidljiv, tih. Ali jedini koji zaista nešto mijenja. Sve ostalo je predstava.

Na airsoft terenu ekipa koja pobjeđuje nije ona koja ima najglasnije navijače na parkingu. Pobjeđuje ona koja igra zajedno, koja se pokriva, koja radi posao i kad je teško i kad je dosadno i kad niko ne gleda. Navijanje je lako. Igranje je teško. I navijači nikad ne pobjeđuju. Pobjeđuju samo oni koji igraju. U životu je isto. Lako je staviti zastavu na profil. Teško je živjeti onako kako ta zastava zaslužuje. Teško je svaki dan ustati i odlučiti da ćeš biti bolji nego jučer. Ali samo to se računa. Samo to ostaje kad se ugase kamere i kad odu gosti.

Isto je i sa domovinom. Navijati za Bosnu je lako. Živjeti za Bosnu je teško. Živjeti za nju znači raditi, plaćati, graditi, učiti, čistiti, popravljati. Svaki dan. Bez publike. Bez aplauza. Bez da ti iko kaže hvala. Jer domovina ti ne duguje zahvalnost. Ti duguješ njoj. I to dugovanje se ne plaća jednom godišnje na praznik. Plaća se svaki dan, svakim izborom koji napraviš.

I kad te neko pita šta si uradio za svoju zemlju, nemoj mu pokazati zastavu na balkonu. Pokaži mu šta si uradio danas. Jesi li platio porez? Jesi li pomogao komšiji? Jesi li odgojio dijete da bude čovjek? Jesi li odbio prečicu kad si mogao proći lakše? To su odgovori. Zastava na balkonu je samo platno. A platno bez djela iza njega je samo krpa koja visi na vjetru i ništa ne znači.

Zastava nije dres. Dres se nosi za igru. Zastava se nosi za život. I dok to ne shvatimo, ostati ćemo navijači koji gube utakmicu za utakmicom. Jer utakmica se ne dobija sa tribine. Dobija se na terenu. A teren je svaki dan. I svaki dan je prilika da dokažeš da ta zastava nije samo slika na tvom profilu.