Voljeti svoje ne znači mrziti tuđe

Jednom mi je neko rekao: "Ti si nacionalist." Rekao mi je to, jer sam rekao da volim svoju zemlju. Kao da je ljubav prema domovini automatski mržnja prema nekome drugom. Kao da ne možeš voljeti svoje, a da pri tom ne mrziš tuđe. Kao da svaka ljubav mora imati neprijatelja da bi bila stvarna. I to mi je u tom trenutku zvučalo toliko apsurdno da nisam znao šta da odgovorim.

Ta lažna dilema je jedna od najštetnijih stvari u našem društvu. Nametnuta je godinama, s obje strane. Jedni kažu: "Ako voliš Bosnu, mrziš Srbe i Hrvate." Drugi kažu: "Ako ne mrziš, onda nisi pravi patriota." I obije grupe lažu. I obije grupe zarađuju na toj laži. Jer podjela je industrija u ovoj zemlji. Ima svoje vlasnike, svoje radnike i svoje kupce. A kupci smo mi svaki put kad nasjednemo na tu priču. Svaki put kad dozvolimo da nas podijele.

Ja volim ovu zemlju. Volim je iskreno, duboko, sa svim njenim manama. I ne mrzim nikoga. Ni po osnovu toga šta je, ni odakle je, ni kako se zove. Mrzim nepravdu. Mrzim kriminal. Mrzim laž. Ali to nije isto što i mrziti ljude. Ljudi nisu nepravda. Ljudi su ljudi. I većina njih, bez obzira na ime, želi isto što i ja: mir, posao, budućnost za djecu i malo dostojanstva. Isto što želi svaki normalan čovjek na ovom svijetu.

Najopasnije što nam se desilo kao društvu jeste da su nam ukrali pravo na normalnu ljubav prema domovini. Ukrali su nam je nacionalisti koji su patriotizam pretvorili u oružje i u poziv na linč. I ukrali su nam je cinični pojedinci koji su patriotizam pretvorili u sramotu i u znak primitivizma. Između te dvije krajnosti, normalan čovjek koji prosto voli svoju zemlju nema prostora. Ili si "nacionalist" , ili si "izdajnik". Trećeg nema. Bar tako kažu oni kojima treće ne odgovara. Jer treće je opasno za njihov posao. Treće ih ostavlja bez mušterija.

A treće postoji. Treće je zdravo. Treće je: volim svoju zemlju, poštujem tuđu i želim da živimo u miru svi. To nije slabost. To je zrelost. To je ono što svaka normalna država na svijetu praktikuje i čemu uči svoju djecu. Nijemac voli Njemačku, a ne mrzi Francuza. Šveđanin voli Švedsku, a ne mrzi Norvežanina. Samo kod nas je ljubav prema domovini nekako postala sinonim za mržnju prema komšiji. I to je bolesno. I to treba liječiti. Ne zakonom, nego primjerom. Primjerom koji kaže: mogu voljeti i ne mrziti istovremeno.

Sjećam se jednog čovjeka, dobar ahbab, koji mi je rekao: "Dino, ja ne gledam ko je šta. Gledam ko je čovjek." I u te tri rečenice stane sve. Jer kad prestaneš gledati etikete i počneš gledati ljude, onda vidiš da su većina isto kao ti. Hoće mir, hoće posao, hoće budućnost za djecu. I hoće ovu zemlju. Svoju zemlju. Našu zemlju. I jedini koji im ne daju da je vole zajedno su oni koji žive od toga da se mrzimo odvojeno. I mi im to dopuštamo svaki put kad mrzimo umjesto da gradimo.

Patriotizam koji se gradi na mržnji nije patriotizam. To je tribalizam. Plemenski mentalitet iz doba koje je trebalo ostati u prošlosti. Pravi patriotizam se gradi na ljubavi, na radu, na zajedništvu. I on uključuje sve koji ovu zemlju osjećaju kao svoju, bez obzira na ime i prezime. Jer zemlja se ne gradi mržnjom. Zemlja se gradi rukama. I te ruke nemaju nacionalnost. Nemaju stranku. Nemaju etiketu. Imaju samo žuljeve i volju. I to je jedino što treba da imaju.

Voljeti svoje ne znači mrziti tuđe. Znači graditi svoje. I to je jedini patriotizam koji ima budućnost. Sve ostalo je zatvor u koji ulazimo svojom voljom i čuvamo ključ za one koji nas dijele. A ti ključ možeš baciti. Danas. I otvoriti vrata prema čovjeku pored sebe, bez da ga pitaš za ime. Samo da ga pitaš: hoćeš li sa mnom graditi? I kad kaže da hoće, onda si počeo. I niko te više ne može zaustaviti. Jer zajedno smo jači od svake podjele. To je jedina istina koja traje.