Diploma ti visi, a knjižica te hrani

U normalnoj zemlji čovjek ide u školu, završi fakultet, dobije diplomu i ta diploma mu otvori vrata. Kod nas čovjek završi fakultet, dobije diplomu, okači je na zid i onda nazove nekoga da mu otvori vrata. Jer vrata u ovoj zemlji ne otvara znanje. Vrata otvara poznanstvo.

Diploma u ovoj zemlji je ukras. Lijepo izgleda u okviru, impresivno zvuči na razgovoru za posao, ali kad dođe do toga ko će zaista dobiti radno mjesto, diploma sjedne u drugi red. U prvi red sjedne knjižica. Stranačka knjižica. Ona tanki komad kartona koji ne govori šta znaš nego kome pripadaš. I taj komad kartona vrijedi više od pet godina studiranja.

Ovo nije tajna. Ovo svi znaju. Od studenta prvog semestra do profesora na kraju karijere, svi znaju da u ovoj zemlji stranačka pripadnost vrijedi više od stručnosti. I upravo zato što svi znaju, niko ne govori. Jer kad svi znaju i niko ne govori, onda ne postoji problem. Postoji samo "stanje". I na stanje se čovjek navikne. I navika ubija svaku potrebu za promjenom.

A stanje je ovakvo: u bolnicama rade doktori koji su dobili mjesto po vezi, dok bolji doktori rade u Njemačkoj. U školama predaju učitelji koji su bliži stranci nego djeci, dok bolji učitelji voze taksi ili rade u privatnim firmama za duplo manje. U institucijama sjede ljudi čija jedina kvalifikacija je lojalnost šefu, dok kvalifikovani čekaju poziv koji nikad neće doći. I ta čekanja se pretvore u godine, a godine u ogorčenost, a ogorčenost u kofer.

I onda se mi čudimo zašto nam država ne funkcioniše. Pa ne funkcioniše, jer je pune ljudi koji nisu tu zato što znaju, nego zato što poznaju. Zamislite da avionom upravlja pilot koji je dobio dozvolu preko veze. Niko od nas ne bi sjeo u taj avion. Niko ne bi riskirao vlastiti život na osnovu nečijeg poznanstva. A u državu kojom upravljaju takvi "piloti" sjedamo svaki dan. I čudimo se što pada. I kad padne, opet tražimo pilota po knjižici umjesto po znanju.

Ovo nije napad na ljude u partijama. Ima poštenih ljudi u svakoj stranci, ima sposobnih ljudi koji su i članovi i stručnjaci. Ali sistem koji zapošljava po knjižici, a ne po diplomi, taj sistem truje sve. Truje i one koji su pošteni, jer ih stavlja u poziciju da šute ili idu. I većina šuti. Jer šutnja je cijena opstanka. A ko će riskirati posao zbog principa kad od tog posla zavise djeca?

I znate šta je najgore? Najgore je kad mlad čovjek to shvati u drugom semestru. Kad mu neko kaže: "Možeš ti učiti koliko hoćeš, ali bez veze nećeš nigdje." I taj mladi čovjek ili odustane od učenja, ili odustane od ove zemlje. I u oba slučaja smo svi izgubili. I u oba slučaja smo sami krivi. Jer nismo napravili sistem u kojem trud ima smisla.

A pogledajte šta se desi kad sposoban čovjek ipak dobije šansu. Kad se zaposli tamo gdje treba, na osnovu onoga što zna. Taj čovjek radi kao mašina. Jer konačno radi ono za šta se školovao, ono u čemu je dobar, ono što ga ispunjava. I cijela institucija oko njega radi bolje. Jedan sposoban čovjek na pravom mjestu napravi razliku koju deset podobnih ne mogu. Ali mi to ne vidimo. Jer nam je lakše zaposliti po knjižici i čuditi se zašto ništa ne radi.

Diploma ti visi na zidu. Knjižica ti stoji u novčaniku. I dok god knjižica odlučuje više od diplome, ova zemlja neće krenuti naprijed. Jer nauka ne poznaje stranke. Medicina ne poznaje koalicije. Inženjerstvo ne poznaje političke dogovore. A država koja stavlja politiku ispred znanja ne gradi budućnost. Gradi ruševinu u kojoj će jednog dana živjeti samo oni koji nemaju kud.