Ko je zapalio žito?

U davnim vremenima, kad bi neko zapalio žito, cijelo selo je znalo ko je to uradio. Jer selo je malo, ljudi se poznaju i vatra ne gori sama od sebe. Neko donese šibicu, neko baci iskru i žito plamti. A kad žito izgori, selo gladuje. Svi gladuju.

U našoj zemlji žito gori već trideset godina. Fabrike su žito. Škole su žito. Bolnice su žito. Šume su žito. Resursi su žito. I sve to gori. Ne od munje, ne od nesreće, ne od sudbine. Od šibice. Od šibice koju drže ruke sa imenom i prezimenom, sa funkcijom i potpisom na dokumentu. Svaka uništena fabrika je njiva koja više nikad neće roditi. Svaka zatvorena škola je generacija koja neće imati šansu.

Gledao sam kako nestaju stvari koje su generacije gradile. Fabrike koje su zapošljavale hiljade ljudi, ugašene preko noći, a zemljište prodano za siću nekom ko je sjedio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Firme koje su izvozile po cijelom svijetu, danas ruševine u kojima rastu drveća kroz krovove. Rudnici koji su hranili čitave regije, pretvoreni u privatne kasice nevidljivih vlasnika. Šume koje su se sjekle bez kontrole dok su dozvole prolazile kroz kancelarije kao da ih niko ne čita. Sve to je žito. I sve to je zapaljeno.

Ko je zapalio to žito? Neko je zapalio. Vatra ne gori sama od sebe. Neko je potpisao privatizaciju po cijeni koja je uvreda za zdrav razum. Neko je odobrio koncesiju koja je pljačka sa pečatom države. Neko je ugasio proizvodnju i otvorio tržni centar na zemljištu gdje je nekad radilo hiljadu ljudi. I ti ljudi nisu nestali. Oni žive među nama. Voze skuplje aute nego što mi zaradimo za cijeli život. I kad ih sretnete na ulici, nasmiješe se i pruže ruku. Jer znaju da im niko neće ništa. I do sad su bili u pravu.

A zamislite šta bismo imali da to žito nije zapaljeno. Da su te fabrike modernizirane umjesto ugašene. Da su ti rudnici otvoreni za ljude umjesto za tajkune. Da je sav taj novac ostao u zajednici umjesto u džepu jednog čovjeka i njegove porodice. Imali bismo zemlju u kojoj mladi ne bježe, jer bi imali gdje raditi. Imali bismo gradove u kojima se živi, a ne preživljava. Imali bismo budućnost koja nije prazna riječ na predizbornom plakatu nego stvarnost u kojoj čovjek može živjeti od svog rada. I ne bi nam trebao niko spolja da nam govori kako da živimo.

To je ono što moramo promijeniti. Ne osvetu, ne linč, ne nasilje. Pamćenje. Moramo zapamtiti ko je zapalio žito. Moramo zapisati, sačuvati i jednog dana staviti na sto. Ne da bismo se svetili, nego da bismo spriječili da se ponovi. Jer dok god nema pamćenja, nema ni odgovornosti. A bez odgovornosti, žito će gorjeti opet. I opet. Dok ne ostane ništa osim pepela i priča o onome što je nekad bilo. A priče ne hrane djecu. Priče ne grade kuće. Priče ne zapošljavaju ljude.

Naša zemlja je bogata. Imamo vodu, šumu, zemlju, minerale, ljude. Sve što treba da bude prosperitetna država. Ali umjesto prosperiteta, imamo siromaštvo. Jer neko je zapalio žito. I dok mi gladujemo, oni se griju na vatri koju su sami zapalili. I smiju nam se. Tiho, iza zatvorenih vrata, smiju se. I nastavljaju paliti, jer znaju da mi nikad ne pitamo ko drži šibicu.

Ja neću zaboraviti. I molim vas da ni vi ne zaboravite. Jer sjećanje je jedino oružje koje obični ljudi imaju protiv onih koji im kradu budućnost. Sve ostalo nam mogu uzeti. Ali sjećanje ne mogu. Osim ako im ga sami ne poklonimo. A mi im ga nećemo pokloniti. Ne ovaj put.