Ko je zapalio žito?

U starini, kad bi neko zapalio žito, cijelo selo je znalo ko je to uradio. Jer selo je malo, ljudi se poznaju, i vatra ne gori sama od sebe. Neko donese šibicu, neko baci iskru, i žito plamti. A kad žito izgori, selo gladuje.

U našoj zemlji žito gori već trideset godina. Fabrike su žito. Škole su žito. Bolnice su žito. Resursi su žito. I sve to gori. Ne od munje. Od šibice.

Gledao sam kako nestaju stvari koje su generacije gradile. Tvornice koje su zapošljavale hiljade ljudi, ugašene preko noći, a zemljište prodano za siću. Preduzeća koja su izvozila po cijelom svijetu, danas ruševine u kojima rastu drveća.

Ko je zapalio to žito? Neko je zapalio. Vatra ne gori sama od sebe. Neko je potpisao privatizaciju po cijeni koja je uvreda. Neko je odobrio koncesiju koja je pljačka. Neko je ugasio proizvodnju i otvorio tržni centar. I ti ljudi nisu nestali. Oni žive među nama.

To je ono što moramo promijeniti. Ne osvetu, ne linč. Pamćenje. Moramo zapamtiti ko je zapalio žito. Moramo zapisati, sačuvati, i jednog dana staviti na sto. Ne da bismo se svetili, nego da bismo spriječili da se ponovi. Jer dok god nema pamćenja, nema ni odgovornosti.

Naša zemlja je bogata. Imamo vodu, šumu, zemlju, minerale, ljude. Sve što treba da bude prosperitetna država. Ali umjesto prosperiteta, imamo siromaštvo. Jer neko je zapalio žito. I dok mi gladujemo, oni se griju na vatri.

Ja neću zaboraviti. I molim vas da ni vi ne zaboravite. Jer sjećanje je jedino oružje koje obični ljudi imaju protiv onih koji im kradu budućnost.