Obećali su, pa zaboravili. Ja nisam

Svake četiri godine ista priča. Dolaze, obećavaju, odlaze. Putevi, radna mjesta, reforme, pravda, budućnost. Sve najljepše riječi koje jezik poznaje, složene u rečenice koje zvuče kao muzika. I mi slušamo. I mi vjerujemo. Ili bar pravimo se da vjerujemo, jer je lakše vjerovati nego se suočiti s istinom da nas opet lažu u lice.

A istina je prosta: obećanja u ovoj zemlji imaju rok trajanja od jednog izbornog ciklusa. Kad prođu izbori, obećanja nestanu kao snijeg na suncu. I niko ih ne spomene. Ni oni koji su ih dali, ni mi koji smo ih primili. Jer mi smo naučili da obećanja nisu obaveze. Obećanja su reklame. A ko još vjeruje reklamama? Niko. Ali ih i dalje gledamo i kupujemo ono što nam prodaju. Svake četiri godine isti proizvod u novom pakovanju.

Ali ja pamtim. Ne iz zlobe. Iz principa. Jer kad čovjek obeća nešto i ne ispuni, on nije samo prevario tebe. On je prevario ideju da riječ nešto znači. A kad riječ prestane nešto značiti, onda ništa ne znači. Ni ugovor, ni zakon, ni ustav. Sve postaje papir. A papir trpi sve. I mi trpimo sve, jer smo naučili da je obećanje prazna forma, ritual bez sadržaja, tradicija bez značenja.

Obećali su nam puteve. Putevi su ostali rupe. Obećali su nam radna mjesta. Radna mjesta su ostala u Njemačkoj i Austriji. Obećali su nam pravdu. Pravda je ostala u govorima i u fasciklama koje niko ne otvara. Obećali su nam budućnost. A budućnost naše djece je na aerodromu sa jednosmjernom kartom. I za svako od tih obećanja postoji čovjek koji ga je dao. Sa imenom, prezimenom, datumom i kamerom koja je to snimila. Postoji dokaz. Samo ga niko ne traži.

I sad kažu: "Pa šta, svi političari obećavaju." Kao da je to opravdanje. Kao da je normalno da čovjek laže javno, pred kamerama, pred hiljadama ljudi, i da mu se ništa ne desi. U svakom drugom poslu, kad neko obeća i ne ispuni, to se zove prevara. Kad majstor obeća da će završiti kuhinju za sedmicu dana i ne završi, ti ga ne plaćaš. Kad ti komšija obeća da će ti vratiti pare i ne vrati, više mu ne daješ. Ali kad političar obeća posao, put i bolnicu, i ne isporuči ništa od toga, ti ga ponovo izabereš. Jer nema boljeg. Ili bar tako misliš. A istina je da nisi ni tražio boljeg jer si odustao od traženja.

I tako se krug zatvara. Obećaju, ne ispune, mi zaboravimo, oni ponovo obećaju, mi ponovo povjerujemo. Jer zaborav je lakši od suočavanja. Lakše je zaboraviti nego priznati sebi da si opet nasjeo na istu priču. I oni to znaju. Računaju na naš zaborav kao na najsigurniju investiciju. I do sad ih ta investicija nije iznevjerila ni jednom.

Ja ne tražim savršenstvo. Znam da se ne može sve ispuniti. Znam da postoje okolnosti koje ne zavise od volje. Ali tražim minimum poštenja: kad obećaš, objasni kako ćeš to uraditi. Kad ne ispuniš, izađi pred ljude i objasni zašto. Ne skrivaj se, ne prebacuj temu, ne optužuj nekoga drugog. Stani i reci: nisam uspio, evo zašto. To bi bilo dovoljno. Ali ni to ne rade. Jer bi to značilo da nas poštuju. A oni nas ne poštuju.

I znate šta je najgore? Nije to što lažu. Najgore je što više ne osjećaju potrebu da se potrude s tom laži. Obećanja su sve kraća, sve općenitija, sve praznija. Jer znaju da mi ne pamtimo. Znaju da ćemo opet doći, opet slušati, opet glasati. I imaju pravo. Osim ako neko ne počne pamtiti. Glasno.

Obećali su. I zaboravili. Ali ja nisam. I neću. Jer neko mora pamtiti. Ako niko ne pamti, onda su nas zaslužili.