Javašluk nije pojava, javašluk ima ime i prezime

Kad kažemo "javašluk", zvuči bezlično. Zvuči kao nešto što se samo dešava, kao kiša ili vjetar. Niko nije kriv, niko nije odgovoran, prosto "takvo je stanje". A to je laž. Javašluk nije pojava. Javašluk ima ime i prezime. Ima kancelariju, ima funkciju, ima potpis na dokumentu. I ima platu koju mu mi plaćamo. Svaki mjesec, s naših leđa, u njegov džep.

Svaki put kad nešto ne funkcioniše u ovoj zemlji, postoji čovjek koji je za to odgovoran. Čovjek koji je potpisao odobrenje koje nije trebao potpisati. Čovjek koji je zaposlio nekoga ko nije trebao biti zaposlen. Čovjek koji je odobrio tender koji nije trebao biti odobren. Nije se to desilo samo od sebe. Neko je to uradio. I taj neko ima ime. I sjedi u kancelariji koju vi plaćate. I pije kafu za računom koji vi finansirate. I vozi auto koji ste vi kupili. I onda vam kaže da para nema. I vi mu vjerujete. Jer tako ste naučeni.

Ali mi ne koristimo imena. Mi koristimo "sistem". "Sistem ne valja." Kao da je sistem živo biće koje samo donosi odluke. A sistem nisu zidovi i papiri. Sistem su ljudi. I kad kažeš da sistem ne valja, zapravo kažeš da ljudi u njemu ne valjaju. Ali opet nećeš reći koji. Jer kad kažeš koji, imaš problem. A kad kažeš "sistem", nemaš. I tako svi živimo u toj ugodnoj magli u kojoj je sve loše, ali niko nije kriv. Svi kukaju, niko ne pokazuje prstom. Jer pokazati prst znači imati hrabrosti. A hrabrost je skuplja od tišine.

Ja sam to gledao izbliza. Vidio sam ljude koji rade pošteno i ljude koji ne rade ništa. I oni koji ne rade ništa, oni se nikad ne zovu po imenu. Oni se zovu "stanje". "Eto, takvo je stanje u toj instituciji." Ne, nije takvo stanje. Takav je taj i taj čovjek na toj i toj poziciji. I kad bi se on zamijenio sposobnim, stanje bi se promijenilo preko noći. Jer institucija nije loša. Čovjek u njoj je loš. A čovjeka se može zamijeniti. Instituciju ne možeš baciti i kupiti novu. Ali čovjeka u njoj možeš i moraš promijeniti kad ne radi svoj posao.

To je ono što moramo početi raditi. Prestati govoriti o pojavama i početi govoriti o ljudima. Ne iz mržnje. Ne iz osvete. Iz odgovornosti. Jer ako javašluk nema ime, onda se niko ne osjeća prozvanim. A ako se niko ne osjeća prozvanim, niko neće ni mijenjati ponašanje. Zašto bi? Kad možeš raditi šta hoćeš i niko ti neće reći ništa u lice, zašto bi se trudio biti bolji? Kad je javašluk besplatan, on postaje najlakši izbor.

Zamislite da na poslu pravite grešku za greškom i da vam niko nikad ne kaže ništa. Ne po imenu, ne u lice. Samo se priča "u firmi se griješi". Biste li ikad prestali griješiti? Ne biste. Jer griješiti bez posljedica nije griješiti. To je rutina. To je normala. I onda se čudimo zašto nam je sve u rasulu. Pa zato što smo napravili sistem u kojem je javašluk besplatan. Nema cijene, nema posljedice, nema odgovornosti. I čovjek bira najlakši put jer ga niko ne tjera da bira pravi.

E, tako funkcioniše naš javašluk. Bez imena, bez adrese, bez posljedica. I dok god je tako, biće ga. Jer javašluk koji nema ime se ne može kazniti. A javašluk koji se ne može kazniti se neće zaustaviti. Jednostavno kao dan. Niko ne prestaje raditi ono za šta nema kazne. Niko. Ni ja, ni ti, ni onaj u kancelariji. Priroda čovjeka je takva. I nije to pesimizam, to je realnost koju moramo prihvatiti da bismo je promijenili.

Doći će dan kad ćemo početi koristiti imena. Ne iz zlobe. Iz potrebe. Jer kad kažeš ime, kažeš: "Ti si odgovoran. Ti, ne sistem. Ti, ne stanje. Ti." I to je početak svake promjene. Neugodan, nepopularan, ali neophodan. I kad taj dan dođe, javašluk će početi da se smanjuje. Ne zato što su ljudi odjednom postali bolji. Nego zato što su shvatili da neko gleda. I da neko pamti. I da pamćenje ima posljedice.