Kome drugi kapu kroji, taj pokisle glave hoda

Naši stari su govorili da onaj kome drugi kroje kapu na kraju ostane gologlav. Ja bih toj mudrosti dodao i da kome drugi kapu kroji, taj pokisle glave hoda.

O tome danas pišem. O našoj najstarijoj i najdražoj navici. O navici da čekamo spasioca.

Ima nas koji vjeruju da će nas spasiti Amerika. Ima nas koji čekaju Evropu. Neki gledaju u Tursku, neki u arapski svijet, neki u Rusiju. Svađamo se do besvijesti oko toga u koju stranu svijeta treba gledati, kao da je to najvažnije pitanje našeg postojanja. A zajedničko našem nacionalnom biću je što u toj svađi zaboravljamo da pogledamo u sebe.

I ne pričam ja ovdje o nekoj davnini, o nekim starim vremenima. Pričam o ovom mjesecu, o ovim danima. Dok ovo pišem, nama i dalje jedan stranac bdije nad dijelom naše sudbine, a velike sile se otimaju oko toga ko će nam poslati sljedećeg. Jedni guraju svog čovjeka, drugi svog, a mi sjedimo sa strane i čekamo čija će prevagnuti, kao da biramo hoće li nam kapu skrojiti sa istoka ili sa zapada.

A onda se desi nešto od čega čovjeku zastane dah. Naši vlastiti ljudi, i to ne neuki, nego obrazovani, ugledni, pišu pisma i mole te velike sile da nam pošalju jakog čovjeka. Jakog. Da nas on, izvana, spasi od nas samih. Trideset godina traje to starateljstvo nad nama, i mi ga svojom rukom, dobrovoljno, produžavamo.

Zamislimo na trenutak odraslog, zdravog čovjeka koji sam ide i traži da mu neko postavi staratelja, jer se boji da samostalno ne umije voditi svoj život. To nije politika. To je stanje duha. I to je bolest o kojoj moram pisati.

Neću da lažem ni vas ni sebe. Spasilac nam nije drag zato što smo nesposobni. Drag nam je iz mnogo prostijeg i sramotnijeg razloga. Spasilac je udoban i dok je tu možemo ostati u svojoj zoni komfora.

Ako neko drugi treba da nas spasi, onda ništa nije naša krivica. Ako institucije ne rade, kriv je onaj izvana što ih nije natjerao. Ako je lopov na vlasti, kriv je onaj izvana što ga nije smijenio. Ako nam je loše, čekamo da neko dođe i popravi, a mi za to vrijeme možemo mirno slegnuti ramenima i vratiti se svom životu. Spasilac je najbolji izgovor koji je čovjek ikad izmislio. On skida odgovornost s naših leđa i prebacuje je na tuđa.

Sjećate li se šta sam pisao prošli put? Da nas je slomila poslušnost, ono „nije tvoje da misliš, ima ko da misli". E, čekanje spasioca je rođeni brat te iste poslušnosti. To je ista pjesma, samo drugi stih: „nije tvoje da rješavaš, ima ko da riješi".

A sad ono što svaki spasilac zna, a mi nećemo da priznamo. Ko god ima moć da te spasi, ima i moć da te posjeduje. Kapa koju ti skroji tuđa ruka nije skrojena po tvojoj glavi, nego po njegovoj računici. Onaj ko te izdržava, taj ti i postavlja pravila. Onaj ko odlučuje umjesto tebe, taj vlada tobom, ma kako se lijepo pritom smiješio.

Zato onaj kome drugi kroji kapu na kraju uvijek hoda pokisle glave. Ne zato što nema kape. Nego zato što ta kapa nikad nije bila njegova.

I evo istine koju vam niko neće reći sa govornice, jer se na njoj ne dobijaju glasovi. Nema tog spasioca. Nikad ga nije ni bilo. Neće doći Amerikanac, neće doći Evropljanin, neće doći niko sa koferom punom rješenja za naše probleme. Konjica se ne pojavljuje na brdu u zadnji čas. To je bajka koju pričamo sami sebi da ne bismo morali ustati.

Ali to nije tužna vijest. To je najslobodnija vijest koju možete čuti. Jer u trenutku kad prestanemo čekati da nas neko spasi, tek tada postajemo sposobni da nešto uradimo. Čovjek koji čeka spasioca je nemoćan po vlastitom izboru. Čovjek koji zna da spasioca nema, taj se konačno lati posla.

Ne pričam ja ovdje da se dignemo i preokrenemo svijet do sutra. Pričam o nečem mnogo manjem i mnogo težem. O tome da svako od nas prestane čekati da neko drugi uradi ono što je njegov posao. Da odradiš svoj posao kako treba i kad te niko ne gleda. Da ne progledaš kroz prste onome ko krade, samo zato što „ionako svi kradu". Da svom djetetu ne pružiš izgovor u ruke, nego kičmu.

To nije romantika. To je jedini put koji postoji. Zajednica se ne gradi tako što čekamo da je neko drugi sagradi. Gradi se tako što svako ponese svoj kamen, a ne pita ko će ostale.

Postoji taj tihi blok ljudi o kojem sam pisao, ljudi koji se ne mire sa svojom sudbinom. E, njihova prva i najvažnija odluka je upravo ova. Odluka da prestanu gledati preko granice i počnu gledati u ogledalo. Da skinu tu tuđu, pokislu kapu s glave, i naprave svoju. Neka bude skromna, neka bude nevješto skrojena, ali neka bude naša.

Jer bolje ti stoji kriva kapa koju si sam skrojio, nego lijepa koju ti je skrojila tuđa ruka.

Ova priča nikad nije ni bila o kapi. Nego o tome ko nam drži glavu.