Nema se šta, a ima se sve

Pitajte bilo koga u ovoj zemlji šta mu fali. Reći će vam: "Sve." Pitajte ga šta ima. Reći će vam: "Ništa." I oboje je laž. Ne namjerna laž, ne zlonamjerna. Nego laž iz navike. Laž koju smo toliko puta ponovili da smo je počeli smatrati istinom.

Ne kažem to da bih nekoga uvrijedio. Kažem to jer smo kao narod duboko ukorijenili to vjerovanja. "Nema se šta." Tri riječi koje ponavljamo kao molitvu, dok istovremeno imamo dvije ruke, zdravu glavu, krov nad glavom i mnoge druge pogodnosti koje uzimamo kao obavezu, a ne kao poklon. Jer kad čovjek kaže "nema se šta", on ne govori o onome što nema. On govori o onome što je odustao da traži. Kaže da nema, a misli da neće. I ta razlika je sve.

To je naučena bespomoćnost. Ne rodi se čovjek s njom. Uči je, godinama, lekciju po lekciju. Nauči je kad prvi put pokuša nešto promijeniti i ne uspije. Nauči je kad drugi put pokuša i opet ne uspije. I treći put. I četvrti. I negdje oko petog puta prestane pokušavati. Ne zato što ne može, nego zato što je uvjeren da ne može. A kad se čovjek uvjeri da ne može, onda zaista ne može. Ne zato što je nesposoban, nego zato što je prestao. Jer prestanak je konačniji od bilo kojeg poraza.

Gledao sam to u kasarni. Vojnik koji je na početku bio pun volje, spreman na sve. I onda ga sistem satire. Ne odjednom, polako. Jedan odbijen zahtjev, jedna nepravda koju niko ne ispravi, jedan unaprijeđen koji je manje sposoban, ali više podoban. I vojnik polako ugasi tu vatru. Počne raditi na minimumu. Počne govoriti "nema smisla". I kad ga pogledaš, taj čovjek nije isti. Nije ga niko fizički povrijedio. Ali su mu oduzeli nešto gore od zdravlja. Oduzeli su mu vjeru da ono što radi ima smisla. A čovjek bez te vjere je čovjek bez goriva. Motor stoji i ne ide nikud.

Ista stvar se dešava cijelom narodu. Generacija za generacijom uči da trud ne donosi rezultat. Da poštenje ne donosi napredak. Da glas ne donosi promjenu. I onda se svi skupe u tu jednu rečenicu: "Nema se šta." Kao da je to objašnjenje. A to nije objašnjenje. To je kapitulacija. Predaja bez borbe. Bijela zastava izvješena na kuću u kojoj još uvijek živi neko ko bi mogao da se bori.

Ali evo šta me ljuti najviše. Kad pogledam oko sebe, vidim ljude koji imaju sve što im treba da nešto naprave. Imaju obrazovanje, imaju zdravlje, imaju energiju, imaju jedni druge. Ova zemlja nije siromašna. Ova zemlja je bogata ljudima koji su se uvjerili da su siromašni. I ta razlika je ogromna. Jer siromašnog čovjeka ne možeš kriviti. Ali čovjeka koji se pravi siromašnim, njega moraš probuditi.

Pogledajte samo šta imamo. Imamo vodu kakvu pola Evrope nema. Imamo zemlju koja rađa sve što posijete. Imamo šume, rijeke, planine. Imamo ljude koji su u tuđini dokazali da mogu raditi bilo šta, bilo gdje, i biti među najboljima. Znači problem nije u tome što nemamo. Problem je u tome što ne vidimo ono što imamo jer smo toliko dugo gledali samo ono što nemamo da smo oslijepili za ono što nam je pred nosom.

Čovjek koji nema ništa, njemu stvarno ne možeš ništa zamjeriti. Ali čovjek koji ima ruke i glavu, a kaže "nema se šta", tom čovjeku trebam reći istinu. Imaš. Imaš sebe. I to je dovoljno za početak. Nije dovoljno za kraj, ali je dovoljno za početak. A početak je jedino što se od tebe traži. Ostalo dolazi samo, kad jednom počneš.

Ne tražim od nikoga da gradi državu. Tražim da prestane govoriti da ne može ništa. Jer ta rečenica nije opis stanja. To je odluka. I svaki put kad je ponoviš, ta odluka postaje čvršća, dok jednoga dana ne postane zid koji ne možeš srušiti. I onda sjediš iza zida koji si sam podigao i govoriš da te neko zatvorio.

Nema se šta, kažu. A ja kažem: ima se sve. Samo smo zaboravili gdje smo to ostavili. I kad se sjetimo, kad se jednom sjetimo, biće nam čudno da smo ikad mislili da nemamo.