Nema se šta, a ima se sve

Pitajte bilo koga u ovoj zemlji šta mu fali. Reći će vam: "Sve." Pitajte ga šta ima. Reći će vam: "Ništa." I oboje je laž.

Ne kažem to da bih nekoga uvrijedio. Kažem to jer sam i sam tako govorio, godinama. "Nema se šta." Četiri riječi koje sam ponavljao kao molitvu, dok su mi oko mene stajale dvije ruke, zdrava glava, krov nad glavom, i komšija koji bi mi pomogao da ga zamolim. Ali nisam molio. Jer kad čovjek kaže "nema se šta", on ne govori o onome što nema. On govori o onome što je odustao da traži.

To je naučena bespomoćnost. Ne rodi se čovjek s njom. Uči je, godinama, lekciju po lekciju. Nauči je kad prvi put pokuša nešto promijeniti i ne uspije. Nauči je kad drugi put pokuša i opet ne uspije. I treći put. I četvrti. I negdje oko petog puta prestane pokušavati. Ne zato što ne može, nego zato što je uvjeren da ne može. A kad se čovjek uvjeri da ne može, onda zaista ne može. Ne zato što je nesposoban, nego zato što je prestao.

Gledao sam to u kasarni. Vojnik koji je na početku bio pun volje, spreman na sve. I onda ga sistem satire. Ne odjednom, polako. Jedan odbijen zahtjev, jedna nepravda koju niko ne ispravi, jedan napredovani koji je manje sposoban ali više podoban. I vojnik polako ugasi tu vatru. Počne raditi minimum. Počne govoriti "nema smisla". I kad ga pogledaš, taj čovjek nije isti. Nije ga niko fizički povrijedio. Ali su mu oduzeli nešto gore od zdravlja. Oduzeli su mu vjeru da ono što radi ima smisla.

Ista stvar se dešava cijelom narodu. Generacija za generacijom uči da trud ne donosi rezultat. Da poštenje ne donosi napredak. Da glas ne donosi promjenu. I onda se svi skupe u tu jednu rečenicu: "Nema se šta." Kao da je to objašnjenje. A to nije objašnjenje. To je kapitulacija.

Ali evo šta me ljuti najviše. Kad pogledam oko sebe, vidim ljude koji imaju sve što im treba da nešto naprave. Imaju obrazovanje, imaju zdravlje, imaju energiju, imaju jedni druge. Ova zemlja nije siromašna. Ova zemlja je bogata ljudima koji su se uvjerili da su siromašni. I ta razlika je ogromna.

Čovjek koji nema ništa, njemu stvarno ne možeš ništa zamjeriti. Ali čovjek koji ima ruke, glavu, i komšiju, a kaže "nema se šta" - tom čovjeku trebam reći istinu. Imaš. Imaš sebe. I to je dovoljno za početak.

Ne tražim od nikoga da gradi državu. Tražim da prestane govoriti da ne može ništa. Jer ta rečenica nije opis stanja. To je odluka. I svaki put kad je ponoviš, ta odluka postaje čvršća, dok jednoga dana ne postane zid koji sam sebi ne možeš srušiti.

Nema se šta, kažu. A ja kažem: ima se sve. Samo smo zaboravili gdje smo to ostavili.