Sami sebi najveći dušmani

Ima jedna stvar u kojoj smo svjetski prvaci. Ne u sportu, ne u nauci, ne u ekonomiji. U pljuvanju po sebi.

Nema naroda na svijetu koji o sebi priča gore nego mi. "Mi smo takvi." "Kod nas to ne može." "Ovdje ništa ne valja." Te rečenice su postale toliko normalne da ih više ne čujemo. Ali one rade svoj posao. Svaki dan, svaki put kad ih izgovorimo, zabijamo još jedan čavao u sanduk vlastite budućnosti.

Jer riječi nisu samo zvuk. Riječi su program. Kad djetetu od malih nogu govoriš "kod nas ništa ne valja", to dijete odraste s uvjerenjem da živi u mjestu koje ne zaslužuje trud. I onda ne daje trud. I onda zaista ništa ne valja. I onda kaže svom djetetu istu stvar. I tako u krug, generacija za generacijom, dok se proročanstvo ne ispuni samo od sebe. Ono što je počelo kao zapažanje postane istina. Ne zato što jeste istina, nego zato što smo je toliko puta ponovili da smo je napravili istinom.

Pogledajte kako pričamo o vlastitoj zemlji strancima. Umjesto da kažemo šta imamo, takmičimo se ko će gore reći. Kao da nam je sramota da nešto valja. Kao da je patriotizam zabranjeno voće, a samoprezir znak pameti. "Da znaš ti kakva je to zemlja", i onda lista svega lošeg, bez jedne jedine dobre riječi. A stranac sluša i misli: "Pa šta vi onda tu radite?" I nema šta da mu kažeš. Jer sam si kopаš rupu dok mu objašnjavaš koliko ti je teško.

A znate šta je smiješno? Kad taj isti stranac dođe ovdje, začudi se. Začudi se, jer vidi ljude koji su topli, koji su gostoljubivi, koji bi ti dali zadnju kafu iz kuće. Vidi prirodu koja oduzima dah. Vidi hranu kakvu u svojoj zemlji ne može kupiti ni za dvostruku cijenu. I pita se: pa zašto vi o sebi govorite kao da živite u najgorem mjestu na svijetu? I mi nemamo odgovor. Jer odgovor ne postoji. Osim navike. Navike koju smo podigli na nivo životne filozofije.

Samoprezir nije kritika. Kritika kaže: "Ovo ne valja, evo kako da popravimo." Samoprezir kaže: "Ovo ne valja i nikad neće." Kritika gradi. Samoprezir ruši. I mi smo odavno prešli granicu iz kritike u samoprezir i uglavnom se tu udobno smjestili. Kao u fotelji iz koje nemaš namjeru ustati, jer zašto bi ustajao kad si unaprijed odlučio da ništa neće biti bolje.

A smiješno je to da isti čovjek koji cijeli dan pljuje po svojoj zemlji, uvečer sjedi s porodicom, kuha kafu komšiji, pomaže kolegi na poslu, odgaja djecu da budu pristojni. Dakle, radi stvari koje su dokaz da ova zemlja ima ljude koji valjaju. Ali on to ne vidi. Jer je naučio da ne gleda. Naučio je da traži crno, i kad ga nađe, ponosno ga pokaže kao potvrdu da je u pravu. A bijelo prođe pored njega svaki dan i on ga ne primijeti.

Najveći dušmani ove zemlje nisu oni koji joj prijete izvana. Oni su opasni, ali poznati. Najveći dušmani smo mi, kad o sebi govorimo kao o propalom slučaju. Jer neprijatelj spolja te napada, a ti se braniš. Ali kad sam sebi kažeš da ne vrijediš, od čega se tu braniš? Od vlastite glave nema zaklona. I upravo zato je samoprezir opasniji od bilo kojeg neprijatelja. Jer djeluje iznutra, bez metka, bez buke, bez traga.

Zato predlažem jednu stvar. Ne veliki gest, ne revoluciju. Jednu malu promjenu. Sljedeći put kad ti na jezik dođe "kod nas ništa ne valja", progutaj tu rečenicu i reci jednu drugu. Reci šta valja. Bar jednu stvar. I ako ne možeš naći nijednu, onda pogledaj u ogledalo. Jer ako si ti tu, i ako si dobar čovjek, onda bar jedna stvar valja. A jedna je dovoljna za početak.