Živi smo, a ne živimo

Preživjeli smo. To svi znamo. Preživjeli smo ratove, krize, sankcije, inflacije, političke cirkuse i sve ono što bi normalnu zemlju slomilo deset puta. I na to smo s pravom ponosni. Ali postoji jedna stvar na koju ne bismo trebali biti ponosni, a jesmo. Ponosni smo što smo naučili trpjeti.

Trpljenje nije vrlina. Trpljenje je nužda koja se prerušila u vrlinu jer smo je toliko puta ponovili da nam je postala normalna. "Izdrži." "Preguraj." "Preživjet ćeš." Te riječi su nas spasile u ratu. Ali u miru nas ubijaju. Jer u ratu preživljavanje ima smisao. U miru preživljavanje umjesto življenja je polako umiranje.

Pogledajte kako živimo. Radimo posao koji ne volimo, za platu koja nas ponižava, u sistemu koji nas ne poštuje. I kad nas neko pita kako smo, kažemo: "A eto, živi smo." Kao da je to dovoljno. Kao da je samo disanje uspjeh. A nije. Disanje je minimum. Život je puno više od toga.

I onda to prenoseš na djecu. Ne riječima, nego primjerom. Dijete vidi oca koji je odustao od snova. Vidi majku koja je prestala tražiti bolje. Vidi komšiluk koji je prihvatio da je "eto tako". I nauči da je tako. Da je život preživljavanje. Da su snovi za naivne. Da je ambicija za luđake i one koji "imaju vezu".

Mi smo narod koji je preživio sve, ali koji je zaboravio zašto je preživio. Nismo preživjeli da bismo sjedili i čekali sljedeću katastrofu. Preživjeli smo da bismo živjeli. Da bismo nešto napravili od ove zemlje. Da bismo djeci ostavili nešto bolje od mantre "izdrži".

Zamislite na trenutak da svako jutro kad ustanete, umjesto "eto, još jedan dan" kažete "šta ću danas napraviti". Mala razlika u riječima, ogromna razlika u glavi. Jer jedan dan koji proživiš s namjerom vrijedi više od mjesec dana koji pretrpiš po navici.

Živi smo. Da, živi smo. Ali to više nije dovoljno. Bilo je dovoljno devedesetih, bilo je dovoljno u poslijeratnim godinama. Ali trideset godina poslije, "živi smo" mora postati "živimo". Ne preživljavamo. Živimo.