Živi smo, a ne živimo

Preživjeli smo. To svi znamo. Preživjeli smo ratove, krize, sankcije, inflacije, političke cirkuse i sve ono što bi normalnu zemlju slomilo deset puta. I na to smo s pravom ponosni. Ali postoji jedna stvar na koju ne bismo trebali biti ponosni, a jesmo. Ponosni smo što smo naučili trpjeti.

Trpljenje nije vrlina. Trpljenje je nužda koja se prerušila u vrlinu jer smo je toliko puta ponovili da nam je postala normalna. "Izdrži." "Preguraj." "Preživjet ćeš." Te riječi su nas spasile u ratu. Ali u miru nas ubijaju. Jer u ratu preživljavanje ima smisao. U miru preživljavanje umjesto življenja je polako umiranje. Tiho, bez sirena, bez krvi, ali umiranje.

Pogledajte kako živimo. Radimo posao koji ne volimo, za platu koja nas ponižava, u sistemu koji nas ne poštuje. I kad nas neko pita kako smo, kažemo: "A eto, živi smo." Kao da je to dovoljno. Kao da je samo disanje uspjeh. A nije. Disanje je minimum. Život je puno više od toga. Život je kad se ujutro raduješ onom što te čeka, a ne kad se bojiš onog što dolazi.

Znam ljude koji nisu imali godišnji odmor pet godina. Ne zato što nemaju pravo, nego zato što se boje da će izgubiti posao ako ga uzmu. Znam ženu koja radi dva posla i vikendom treći, a na kraju mjeseca ne može priuštiti da dijete ide na izlet. I kad je pitaš kako je, kaže: "A dobro, živi smo, hvala Bogu." I u toj rečenici čuješ cijelu tragediju jednog društva koje je prihvatilo da je golo preživljavanje dovoljno. Društva koje je spustilo ljestvicu toliko nisko da je dovoljno samo ne umrijeti.

I onda to prenoseš na djecu. Ne riječima, nego primjerom. Dijete vidi oca koji je odustao od snova. Vidi majku koja je prestala tražiti bolje. Vidi komšiluk koji je prihvatio da je "eto tako". I nauči da je tako. Da je život preživljavanje. Da su snovi za naivne. Da je ambicija za luđake i one koji "imaju vezu". I to dijete odraste sa uvjerenjem da je normalno biti nesretan. Da je normalno ne živjeti. Da je normalno samo disati i čekati da prođe.

Mi smo narod koji je preživio sve, ali koji je zaboravio zašto je preživio. Nismo preživjeli da bismo sjedili i čekali sljedeću katastrofu. Preživjeli smo da bismo živjeli. Da bismo nešto napravili od ove zemlje. Da bismo djeci ostavili nešto bolje od mantre "izdrži". Preživjeli smo jer su oni prije nas vjerovali da poslije rata dolazi mir u kome se živi, ne mir u kome se trpi na drugi način.

A život nije komplikovan. Život je kad ujutro ustaneš i imaš razlog da ustaneš, razlog koji nije samo plata. Kad radiš nešto što te čini boljim čovjekom. Kad tvoje dijete vidi da se trudiš i nauči da se trud isplati. Kad legneš uvečer i znaš da je ovaj dan bio tvoj, ne nečiji drugi. Kad imaš vremena za kafu s prijateljem, za šetnju, za razgovor bez žurbe. To su male stvari. Ali od malih stvari se gradi ono što se zove život.

Zamislite na trenutak da svako jutro kad ustanete, umjesto "eto, još jedan dan" kažete "šta ću danas napraviti". Mala razlika u riječima, ogromna razlika u glavi. Jer jedan dan koji proživiš s namjerom vrijedi više od mjesec dana koji pretrpiš po navici. I nije to naivnost. To je odluka. Najteža i najvažnija odluka koju čovjek može donijeti: da prestane preživljavati i počne živjeti.

Živi smo. Da, živi smo. Ali to više nije dovoljno. Bilo je dovoljno devedesetih, bilo je dovoljno u poslijeratnim godinama. Ali trideset godina poslije, "živi smo" mora postati "živimo". Ne preživljavamo. Živimo. Sa svim što ta riječ nosi.