Šutnja se ne broji kao pamet

Naučili su nas jednu stvar još kao djecu: "Šuti i trpi." Rekli su nam da je to mudrost. Da pametan čovjek ne govori kad ne treba. Da je bolje prešutjeti nego izgovoriti krivo. I u tome ima istine, neću lagati. Ponekad šutnja jeste zlato. Ali znate kad je zlato? Kad šutiš jer si odabrao šutnju. Kad šutiš jer nemaš šta reći. Kad si promislio, vagao, i odlučio da riječi u tom trenutku nemaju smisla.

A onda postoji druga šutnja. Šutnja iz straha. Šutnja iz računice. Šutnja jer si procijenio da ti se ne isplati progovoriti. I ta šutnja, ta druga, nema nikakve veze sa pameću. To je kukavičluk koji se prerušio u mudrost.

I ta vrsta šutnje nas jede iznutra, polako, tiho, bez buke. Jer kad čovjek koji vidi nepravdu šuti, on ne čuva sebe. On hrani nepravdu. Kad čovjek koji zna istinu šuti, on ne štiti mir. On štiti laž. I to mu nije ni u koji džep, koliko god sebi govorio suprotno.

Ja sam tu šutnju gledao cijeli život. Gledao sam je u kasarni, gdje su ljudi znali da nešto ne valja, ali šutjeli jer im je pozicija bila važnija od principa. Gledao sam je u komšiluku, gdje su ljudi vidjeli kriminal iz prvog reda, ali zatvorili vrata i prozore jer "nije moje da se miješam". Gledao sam je u porodicama, gdje se šutjelo o svemu što boli jer je razgovor teži od tišine. I svaki put sam vidio istu stvar: šutnja nije riješila problem. Šutnja je problem sahranila živa, a on je nastavio da se koprcka ispod zemlje dok jednoga dana nije izašao na površinu deset puta gori nego što je bio.

Pogledajte ovu zemlju. Koliko smo puta šutjeli kad je trebalo govoriti? Koliko smo puta rekli "neka, biće bolje" kad je svaki znak govorio da neće? Koliko smo puta gledali kako nam kradu, lažu, manipulišu, i odgovarali šutnjom, jer smo smatrali da je to mudrost? A nije bila mudrost. Bio je to strah od posljedica. I dok smo mi šutjeli, oni koji govore glasno su nam uzeli sve: posao, dostojanstvo, budućnost djece, čak i pravo da se ljutimo, jer su i ljutnju pretvorili u "nepotreban stres".

Imam jednu scenu u glavi koju ne mogu zaboraviti. Sjedio sam jednom u kafani i slušao ljude kako pričaju o nekom lokalnom moćniku koji je svima očigledno nanosio štetu. Svi za stolom su se slagali. Svi su znali. Svi su imali dokaze, priče, svjedočanstva. I onda je jedan od njih rekao: "Ali šta ćeš, šuti i trpi, tako je oduvijek bilo." I svi su klimnuli glavom. I razgovor je prešao na fudbal.

Taj moment, to klimanje glava, to je trenutak u kojem smo kao društvo kolektivno odlučili da je naša budućnost manje bitna od našeg komfora. Jer govoriti znači imati problem. A šutjeti znači imati mir. Kratak, jeftin, lažni mir.

Ne tražim od nikoga da bude heroj. Ne tražim da staviš glavu na panj. Ali tražim jedno: kad te neko pita šta misliš, reci šta misliš. Kad vidiš da nešto ne valja, reci da ne valja. Kad osjetiš da te neko vara, nemoj klimnuti glavom. Jer svako klimanje je glas za ono što ne valja. Svaka šutnja je glasanje za nepravdu. I kad se jednog dana probudiš u zemlji u kojoj ništa ne funkcioniše, ne traži krivca. Krivac je bio u ogledalu, svaki put kad si prešutio.

Šutnja se ne broji kao pamet. Šutnja se broji kao pristanak. I ako pristajemo, onda nemamo pravo da se žalimo.