Šutnja se ne broji kao pamet

Naučili su nas jednu stvar još kao djecu: "Šuti i trpi." Rekli su nam da je to mudrost. Da pametan čovjek ne govori kad ne treba. Da je bolje prešutjeti nego izgovoriti krivo. I u tome ima istine, neću lagati. Ponekad šutnja jeste zlato. Ali znate kad je zlato? Kad šutiš jer si odabrao šutnju. Kad šutiš jer nemaš šta reći. Kad si promislio, vagao i odlučio da riječi u tom trenutku nemaju smisla. To je mudrost. To poštujemo.

A onda postoji druga šutnja. Šutnja iz straha. Šutnja iz računice. Šutnja jer si procijenio da ti se ne isplati progovoriti. Šutnja jer znaš da istina ima cijenu i ne želiš je platiti. I ta šutnja, ta druga, nema nikakve veze sa pameću. To je kukavičluk koji se prerušio u mudrost. I mi smo od tog kukavičluka napravili vrlinu.

I ta vrsta šutnje nas jede iznutra, polako, tiho, bez buke. Jer kad čovjek koji vidi nepravdu šuti, on ne čuva sebe. On hrani nepravdu. Kad čovjek koji zna istinu šuti, on ne štiti mir. On štiti laž. I to mu nije ni u koji džep, koliko god sebi govorio suprotno. Jer laž zaštićena šutnjom raste. I jednog dana postane toliko velika da je više niko ne može zaustaviti. Ni oni koji su šutjeli.

Ja sam tu šutnju gledao cijeli život. Gledao sam je u kasarni, gdje su ljudi znali da nešto ne valja, ali šutjeli, jer im je pozicija bila važnija od principa. Gledao sam je u komšiluku, gdje su ljudi vidjeli kriminal iz prvog reda, ali zatvorili vrata i prozore, jer "nije moje da se miješam". Gledao sam je u mnogim porodicama, gdje se šutjelo o svemu što boli jer je razgovor teži od tišine. I svaki put sam vidio istu stvar: šutnja nije riješila problem. Jer problemi koji se šutnjom zakopaju nikad ne umru. Samo rastu u mraku.

Pogledajte ovu zemlju. Koliko smo puta šutjeli kad je trebalo govoriti? Koliko smo puta rekli "neka, biće bolje" kad je svaki znak govorio da neće? Koliko smo puta gledali kako nam kradu, lažu, manipulišu i odgovarali šutnjom, jer smo smatrali da je to mudrost? A nije bila mudrost. Bio je to strah od posljedica. I dok smo mi šutjeli, oni koji govore glasno su nam uzeli sve: posao, dostojanstvo, budućnost djece, čak i pravo da se ljutimo, jer su i ljutnju pretvorili u "nepotreban stres". Uzeli su nam i glas i pravo na glas i uvjerili nas da je to naš izbor.

Imam jednu scenu u glavi koju ne mogu zaboraviti. Sjedio sam jednom u kafani i slušao ljude kako pričaju o nekom lokalnom moćniku koji je svima očigledno nanosio štetu. Svi za stolom su se slagali. Svi su znali. Svi su imali dokaze, priče, svjedočanstva. I onda je jedan od njih rekao: "Ali šta ćeš, šuti i trpi, tako je oduvijek bilo." I svi su klimnuli glavom. I razgovor je prešao na fudbal. Kao da se ništa nije reklo. Kao da ta rečenica nije bila predaja.

Taj moment, to klimanje glava, to je trenutak u kojem smo kao društvo kolektivno odlučili da je naša budućnost manje bitna od našeg komfora. Jer govoriti znači imati problem. A šutjeti znači imati mir. Kratak, jeftin, lažni mir koji kupujemo na račun djece koja će jednog dana pitati: "Zašto niste ništa rekli?"

Ne tražim od nikoga da bude heroj. Ne tražim da staviš glavu na panj. Ali tražim jedno: kad te neko pita šta misliš, reci šta misliš. Kad vidiš da nešto ne valja, reci da ne valja. Kad osjetiš da te neko vara, nemoj klimnuti glavom. Jer svako klimanje je glas za ono što ne valja. Svaka šutnja je glasanje za nepravdu. I kad se jednog dana probudiš u zemlji u kojoj ništa ne funkcioniše, ne traži krivca. Krivac je bio u ogledalu, svaki put kad si prešutio ono što si trebao reći.

Šutnja se ne broji kao pamet. Šutnja se broji kao pristanak. I ako pristajemo, onda nemamo pravo da se žalimo. Jer žalba bez prethodnog glasa je prazna. A glas bez prethodne šutnje je hrabrost.