Plata koju te sram izgovoriti

Kad te neko iz inostranstva pita kolika ti je plata, šta uradiš? Ili kažeš cifru i prešutiš valutu, ili promijeniš temu. Jer cifra je takva da je sramota izgovoriti. Ne zato što si manje radio. Ne zato što si manje sposoban. Nego zato što u ovoj zemlji rad vrijedi manje nego bilo gdje u Evropi.

Čovjek koji radi osam sati dnevno, pet dana sedmično, u ovoj zemlji na kraju mjeseca jedva pokrije režije. Ne govorim o luksuzu. Govorim o struji, vodi, hrani, i prevozu do posla. Ako ima dijete, dodaj školski pribor. Ako je bolestan, dodaj lijekove. I na kraju mjeseca, kad sabereš sve, ostane ti ili nula ili minus.

A uporedo s tom platom, gledaš cijene. Cijene koje rastu svake godine. Cijene koje se ravnaju po evropskom standardu, a plate koje se ravnaju po nečem za šta niko nema ime.

U vojsci sam gledao vojnike koji su radili danonoćno za platu od koje se porodica ne može prehraniti. Ljudi koji su služili institucijama ove države, koji su davali sve od sebe, a za uzvrat dobijali cifru od koje ih je stid. I kad bi se neko požalio, čuli bi: "Budi sretan da imaš posao." Kao da je samo imati posao dovoljno. Kao da čovjek ne zaslužuje dostojanstvo.

Plata nije samo novac. Plata je poruka. Kad čovjeku platiš tri puta manje nego što njegov rad vrijedi, ti mu zapravo kažeš: "Nisi bitan." I kad to čuješ dovoljno puta, počneš vjerovati. I kad počneš vjerovati, ili odeš ili prestaneš davati od sebe.

Znam da poslodavci kažu: "Nemamo odakle." I neki od njih stvarno nemaju. Ali neki imaju, i ne daju. Jer zašto bi davali kad je red čekača na posao toliki da za svakoga ko ode ima deset koji čekaju?

Plata koju te sram izgovoriti nije ekonomski problem. To je problem dostojanstva. I dok ne riješimo dostojanstvo, nećemo riješiti ništa.